Džanan se rano probudio i već sjedio na terasi posmatrajući grad.Osjećao se polomljeno.Razmišljao je;„Zahvalan sam ti Bože,što si mi vratio porodicu.Ali samo što sam je pronašao i izgubio sam je.“ Pomjerio se do telefona i pozvao Mariju.

-Možete li doći do mene?Sad.Ovog trena.

-Upravo sam kod jednog pacijenta.Da Vam pošaljem nekog od kolega?Je li vam loše?

-Ne,ne.U redu je,sačekaću Vas.

Kad je ušla u njegovu sobu,sa vrata je pitala:

-Šta je jutros tako hitno?

-Hoću da Vas zamolim da me izvedete iz ovog hotela i povedete u centar koji je pominjao Mihailo i to danas.

-Već sam razgovarala sa direktorom Instituta i sve je spremno za Vaš dolazak.Čekaju Vas vrhunski uslovi i najbolji stručnjaci.

Već u osam sati je stiglo vozilo Mihailove firme i isti onaj vozač koji ga je udario prije par mjeseci.Na prvom sjedištu je sjedjela Marija.Od hotela je trebalo nekih pola sata vožmje do Instituta.Marija pomisli  kako je možda napravila grešku što je dovela istog onog mladića koji je prije tri mjeseca bio vinovnik Džananove nesreće.

-Ako me već misi ubio prije nekoliko mjeseci,da te zamolim da to ne činiš danas ovom vožmjom dvadeset na sat-nasmijao se u želji da opusti mladića za volanom koji je očigledno osjećao neprijatnost zbog novog susreta.