Novi roman Nikole Nikolića generacijski je i društveno prepoznatljiva povijest mladog visokoškolca u potrazi za poslom i u sudaru sa kriminalom, ali i crnohumorna priča o meandru - lavirintu u kojem se naše društvo izgubilo i iz kojeg je izlaz moguć jedino u bajci. Simbolika meandra, kao linearnog oblika lavirinta, čini da Nikolićev roman čitamo kao potragu za narušenim skladom ličnosti junaka u uslovima ozbiljnih društvenih poremećaja. Zbog toga povlašćeno mjesto pripada psihološkim meandrima uzaludnosti i beznađa.
Budući da su elementi humora i satire u kontrapunktu sa zgužvanim krajem u maniru bajke, ostaje i utisak gorke ironije kada je u pitanju izvjesnost izlaza iz lavirinta društvenih devijacija.