U predgovoru ne?u ništa re?i. Niko ne ?ita predgovor, pa ?ak ako se nekome i omakne pa ga pro?ita, u taj predgovor je obi?no umiješano previše nerazumljivog, i ?italac na kraju ne zna šta je pro?itao. Razmišljaju?i šta je moj predgovor, sjetih se Dostojevskog koji ka�e da je bolje slagati nego ponavljati nešto ve? re?eno. U prvom slu?aju si ?ovjek, u drugom samo papagaj. S toga ?u slagati, �elim biti ?ovjek. “Še?ernu vunu?” je poziv na jedan novi ukus, ili zaboravljeni ukus koji egzistira negdje pokraj puta poznatih, utabanih i filter ukusa. Sve što je napisano u pri?ama je istina. Sve je la� istovremeno. (Istina drugog za nas je la�, ali la� drugog mo�e postati naša istina). Unutar knjige nalazi se jedna ilustracija. Obojite je. Ili je nemojte obojiti. Docrtajte nešto. Ili ostavite takvo kakvo je. U?inite knjigu samo vašom.
Osjetim, Dostojevski se mršti, di�e obrve, ?uje njegove rije?i u mojoj maloj knjizi. Ne preostaje mi ništa drugo sem da uvidim svoju grešku i ka�em: “Poli ho?e kreker.” Hvala vam što ste pro?itali predgovor, pa i ako niste razumijeli.

Šotra Nataša