Sve počinje time što stvari nestaju, ili mijenjaju mjesto.
Šimura-san živi sam u tihoj kući koja gleda na zaliv i brodogradilište Nagasakija. Taj sasvim običan čovjek svakoga jutra odlazi na posao u gradsku meteorološku stanicu proklinjući zričanje zrikavaca, ručava sam i rano se vraća u svoj dom u kom vlada red i odmjerenost. Ipak, on počinje pedantno da popisuje količinu namirnica u svojim kuhinjskim plakarima i provjerava nivo pića u frižideru. Jer, u tome svijetu u kojem ništa nepredviđeno ne može da se desi, nešto nije u redu.
„Kao što ću saznati kasnije, kad mi bude telefonirao jedan inspektor, agenti su na mojoj kući zatekli zaključana vrata. Nijedan prozor nije bio otvoren, što ih je začudilo. Pošto su obili bravu, još su se više začudili kad unutra nisu uhvatili nikoga. A sve je bilo zatvoreno. Vjerujući da je posrijedi neko zavitlavanje, zamalo nisu odmah otišli. Taj što je smislio tu šalu skupo bi platio, gospodine Šimura, naglasio mi je. Da umire savjest, ipak, pretražili su svaku odaju. I tek u poslednjoj, u sobi sa tatamijima...“
Ovaj roman je inspirisan istinitim događajem, a pisac je od jedne male novinske vijesti uspio da, umnožavanjem glasova, saopšti razmišljanja o Japanu, starosti, usamljenosti, položaju žena u njemu. Na samom rubu stvarnosti, ovaj roman nas poziva da preispitamo međuljudske odnose u savremenim društvima.
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Prijava 
Registracija
