Tema ludila kroz vjekove okupirala je pažnju umjetnika na najrazličitije načine.
Isprva se vjerovalo da je ono isto što i stvaralački zanos i da predstavlja jedini put umjetnika ka onome što nije od ovog svijeta. Kasnije, ludilo postaje način da se izrazi otuđenost i nemoć pojedinca, kao i uzburkanost i kontradiktomost čitavog društva; Postaje oruđe u rukama umjetnika, a u službi oštre kritike sistema i njegove manjkavosti.
Posle svega, mišljenje da stanje ludila podrazumijeva nevjerovatnu maštu ostaje uvreženo do danas, kao i stav da rastrojenost uma pruža ili opravdava slobodu izražavanja veću od očekivane.