"Znao sam da su moje prijateljice na nasipu, ali nisam ih vidio dok su one prolazile ispred nejednakih morskih brežuljaka, u dnu kojih se, uzdignut na jednom od plavičastih vrhova kao kakva talijanska varošica, razabirao ponekad, u pavedrini, majušniu Rivabel, do tančina izvajan suncem. Nisam vidio svoje prijateljice, ali (dok je do mog prozora dopirala vika prodavaca novina, 'novinara' kako ih je Fransoaz zvala, dozivanje kupača i djece koja su se igrala, što se sve prodevalo kao krici morskih ptica kroz šum talasa koji su blago zapljuskivali), slutio sam njihovo prisustvo, čuo njihov smijeh obavijen, kao smijeh Nereida, blagim valjanjem talasa po obali koje mi je dopiralo do ušiju. Gledale smo, rekla bi mi uveče Albertina, nećete li sići. Ali kapci na vašim prozorima ostali su zatvoreni čak i za vrijeme koncerta."