EUR    |   RSD    |  KM           Prijava   |  |    Registracija   |  Kontakt  |  Pomoć  |  O nama
 
Crnogorci imaju lakoću ljubavnog postojanja

"Koliko god je moja junakinja na početku romana učena heroina sa novinarskim zadatkom, na kraju romana ona će biti samo žena sa stavom"

Kao izuzetno ostvarena žena, uspješna profesorica, lingvistkinja čiji tekstovi se čitaju sa osobitim uživanjem, ona se odvažila se na jednu neuobičajenu avanturu – ulazak u literaturu, ali sada ne kao interpretatorka, već kao spisateljica.

Naravno, riječ je o profesorici Slavici Perović, čiji je roman “Life Lift” (objavljen kod podgoričke “Nove knjige”) izazvao sjajne reakcije čitalaca i relevantnih kritičara. Ta vrsta hrabrosti nije baš nešto tipično za ove prostore. Na pitanje o ključnim motivima za ovakav kreativni čin, Slavica Perović za ART Vijesti kaže:"Ako bih rekla da sam napisala Life Lift zato što nisam odoljela, to bi bilo samo djelimično tačno. Time, ipak, nisam definisala onaj najdublji sloj moranja iz kojeg se stvara literarni tekst koji u mojoj idealizaciji zaslužuje metaforu „božanske čestice“.

Higsov bozon i literarni tekst samo su na obratnim smjerovima tog stvaralačkog procesa. Higs je, pretpostavlja se, otkrio česticu od koje je stvoren univerzum, pravi pisac uvijek stvara neki univerzum. Poslije Dostojevskog svijet nije više isti.

Vjerovatno ovakav doživljaj otkriva količinu mog straha da se upustim u pisanje, ali i idealizaciju pisca i pisanja. Moje poimanje književnog stvaralaštva iz onog je vremena kada je književnost služila nekoj opštijoj svrsi i krupnoj namjeri, dok se moja spisateljska samorealizacija dešava u vrijeme kada se knjige pišu s mnogo manjim ambicijama, a individualni dometi često pripadaju sferi sitne svrhe i male namjere.

Pretpostavljam da pisac piše kao što kiša pada. Neminovno i prirodno. Niko kišu ne pita zašto pada. Mislim, ako je kiša prava".

Vaš roman Life Lift izazvao je živo interesovanje i čitalaca i kritičara. Jedno priznanje je stiglo pomalo “medijski sakriveno” - žiri za NIN-ovu nagradu za roman godine, uvrstio je Vaš roman, naknadno, u širi spisak kandidata za ovu prestižnu nagradu.

"Vjerujem da nema romanopisca koji je živio u velikoj Jugoslaviji, a da nije priželjkivao istu takvu NIN-ovu nagradu. Moram da kažem da nisam bila sigurna da će moj izdavač „Nova knjiga“ iz Podgorice da konkuriše i kada sam iz medija saznala za taj širi izbor, veoma sam se obradovala.

Za nekog ko se tek literarno oglasio, to je bilo mnogo više od očekivanog. Kada su me nakon toga pitali da li sam mislila da ću dobiti tu nagradu, odgovorila sam da se na tu misao nisam odvažila. Za mene je bilo krupno i to što sam svoje ime i ime romana vidjela u NIN-u u tekstu koji piše o nagradi.

Malo fetišiziram NIN-ovu nagradu, to vučem iz vremena kada sam bila studentkinja i kada je čitati Nedeljne Informativne Novine bio dio intelektualnogbontona. Taj hall of fame, kako reče Gatalica, bilježi laureate, ali i one koji su mu se približili. Za mene se nagrada već desila. Moj roman je objavljen i čitan.

On me stavlja u sagovorničku poziciju s čitaocima, moje fikcionalne svjetove s njihovim realnim svjetovima, a posljedica iz tog sagovorništva mogla bi da bude zapitanost koja bi vodila nekim promjenama u stvarnom svijetu i odnosima među ljudima. Ako se tako desi, to je takođe nagrada".

Svijet koji slikate u romanu je višestruko zanimljiv: Vaša junakinja analizira svoj život, ali i jezičke tragove koji mogu pomoći da se shvati štošta o životu. Koliko Vam je tu bio važan Vaš rad iz primijenjene lingvistike... Koliko jezik čuva (i prikriva) tragove o stvarnosti?

"Mislim da je u meni pisac stariji od lingviste, samo što je ovaj drugi vidljiviji iako je to dvojno stvaranje išlo iz istog mjesta bića. U pisanju romana jedno u drugo seprelivalo, nekad bez nekog naročitog reda, a nekada prema zadacima koje je pisac davao lingvisti. Na primjer, ukoliko sam željela karakterizaciju likova, slikanje atmosfere ili postizanje dramatike radnje, pripomagala sam se naročitim znanjima iz oblasti analize diskursa ili pragmatike, tu su se nalazili recepti, tu je boravila analiza. Pisanje je, naravno, upravo suprotan proces, pisac sintetiše tekst.

Ja sam zaista morala da se potrudim da to „znanje o riječima“ pretvorim u „znanje riječi“ i da napravim literarni tekst. Vladislava Gordić – Petković je na promociji u Novom Sadu poredila to moje spisateljsko znanje sa umijećem Lare Kroft u baratanju oružjem, što sam doživjela kao veliki kompliment.

Tako je lingvista pomalo podučavao pisca, a pisac je iskoristio lingvistiku u literarne svrhe u jednom prosedeu koji ne smeta čitanju. Nešto sam slično otkrila, naravno u kombinaciji filmskog i literarnog jezika kod Kventina Tarantina u Đangu.

Mora da mu je konsultant bio neko iz moje struke. Jezik je u romanu i detektiv i dokazni materijal. To se recimo vidi na onom prvom sloju - u imenima i njihovoj etimologiji i simbolici.

Dalje, naročita toponimija romana trebalo je da obezbijedi distancu i meni i čitaocu. Lako je bilo Polu Osteru da piše o Njujorku, a da ga ne preruši u neko drugo ime, nije to nešto preko Morače, pa da se odmah vidi i prepozna. Imaizmišljenih i izmaštanih riječi, novih kovanica ili slivenica, tzv. blendi i slično".

U romanu imamo i jednu vrstu ljubavnog trougla. Zona emotivnog/erotskog je u tradicionalnom svjetonazoru “nevidljiva”. Vi je u romanu činite izuzetno “vidljivom”. Kako su “tradicionalni” Crnogorci reagovali na taj sloj Vašega romana?

"Ja se u tom dijelu nisam osmjelila ništa više od, recimo, Džulijana Barnsa ili Ijana Mekjuana ili Pola Ostera ili Margaret Jursenar ili Velikića, na primjer. Samo što nisam htjela manje. Tu je vjerovatno problem, ako problema ima. Kada sam već pisala, htjela sam da to bude tekst koji bih i ja željela da pročitam.

Stoga, nikako nisam željela kastrirane, mitologizovane ili na starinski kalup napravljene likove. Željela sam da prikažem vibrantni život u onim manifestacijama koje znače život u Crnoj Gori. Čekala sam da neko napiše ovakav roman. Kad nije niko, ja sam.

Čovjek je kompleksan stvor, nije napravljen na pregrade, pa da crnogorska individua ima emocije, a nema tjelesnost i erotiku. Zona emotivnog i erotskog je nerazdvojiva. Ne možete pisati o jednom, a makar ne implicirati drugo. Prosto, ne postoje pregrade u biću. Ja sam se odvažila da tu imaginarnu pregradu sklonim.

Crnogorci imaju lakoću ljubavnog postojanja, a Life Lift na neki način opisuje po koju cijenu. Razni trouglovi, razne cijene. Koliko god je moja junakinja na početku romana učena heroina sa novinarskim zadatkom, na kraju romana ona će biti samo žena sa stavom. Mislim da su svi čitaoci pozitivno reagovali na taj dio. Čak su i neki muškarci tako reagovali".

Dok naučni tekst ima jednu vrstu “zaklona”, beletristika, proza, iziskuje nešto nalik “samorazgolićivanju”. Kako ste reagovali na tu poziciju: stvaraoca bez zaklona. Onoga koji pisanjem postaje – izložen."Nedavno me jedna žena pitala: „Je li vaš roman autobiografski?“ Poznajući njen životopis, bila sam na ivici da joj odgovorim da je to autobiografija o drugima. Ja svakoko ne uzmičem od autorstva ovog romana ni kao pisar ni kao subjekat kazivanja, ali prema modernoj paradigmi tumačenja romana čitalac je, a ne pisac, mjesto gdje se dešava jedinstvo teksta. Dakle, odgovor je jasan.

No, sve je to kroz mene prošlo s ambicijom koju je divno formulisao Orhan Pamuk, da pišem fikciju koja veoma liči na stvarnost i da kao predložak koristim stvarnost koja liči na fikciju. Pa koliko dobacim.

Kada su u pitanju prevare, preljube, izdaje, samozavaravanja, inercije mentaliteta, autodestrukcija i slično, mislim da na pitanje one žene vrlo lijepo naliježu riječi Džona Dona, a koje je Hemingvej iskoristio kao naslov svog romana: „Nikada ne pitaj za kim zvona zvone, za tobom zvone“.

Roman svojim mehanizmima identifikacije često predstavlja ogledalo u kome se čitalac neće vidjeti osmjehnut. I za čitanje treba hrabrost, a kamoli za pisanje. Više od straha što ću se izložiti imala sam strah da neću proći na ispitu za pisca. Kada pišete, ulažete i dušu i um. Mene, začudo, nije brinula duša. Nju prvu založite kada odlučite da postanete pisac".

Profesorska književnost – od Umberta Eka do Dejvida Lodža – jedan je od fenomena koji obilježavaju naše doba. Da li i sebe vidite kao dio takvog trenda?

"Da, na promocijama mog romana i u Podgorici i Novom Sadu pominjani su Umberto Eko, Dejvid Lodž, čak Ernesto Sabato. Da sam pročitala negdje njihove odgovore na ovo pitanje, vjerovatno bih ih citirala, oni su imali više vremena da smisle odgovor. Ovako, poslužiću se primjerom Itala Kalvina.

To je pisac koji je držao „američka predavanja“ koja je koncipirao oko lakoće, brzine, tačnosti, vidljivosti i mnogostrukosti. Vjerujem da su to kategorije koje su zajedničke nauci i književnom pisanju. Uredan um nije u neskladu sa raskošnom maštom.

Milorad Pavić je tome živi dokaz. Samo, treba da znate koje dizgine kada treba da popustite. I moram da kažem, veoma je laskavo biti u takvom društvu, makar i biti pomenut. Navedeni autori su veliki teoretičari i veliki književni stvaraoci".

Koji su pisci iz istorije književnosti (ne naučnici) najviše uticali na formiranje Vašeg (književnog) pisma?

"Svi oni koji su znali da ispričaju dobru priču i kažu mi nešto (novo) o čovjeku. Savremena produkcija je u ovoj dihotomiji više okrenuta ka ovom prvom, a sve manje ovom drugom. Moji uzori su bili svi oni koji su me učili životu i oni koji su mi pomagali da ustanem kada bih iz bilo kojeg razloga posustajala.

Književnost mi je zamjenjivala neke nauke. Ja sam anglista po obrazovanju i moram da kažem da skoro nekritički i s radošću vučem taj literarni bagaž, ne baš od Beovulfa, ali svakako od Čosera i Šekspira.

Čoserova žena iz Bata me fascinira i dan-danas, literarno rješenje naracije u Tristramu Šendiju Lorensa Sterna ne prestaje da me oduševljava, Džejn Ostin i sestre Bronte na neki način su sestre Erike Džong i rođake svih modernih žena.

To je velika literatura, a ja sam Džojsa, Virdžiniju Vulf ili D. H. Lorensa dobila kao dio redovnih studija u izvanrednim predavanjima mojih profesora. Dostojevski, Tolstoj, Man, Servantes, Margaret Jursenar - oni se podrazumijevaju. Mogu li se Njegoš i Andrić izostaviti?"

Crnogorska književnost je tradicionalno deficitarna ženskim likovima – ili su jednodimenzionalni ili ih naprosto nema. Vaš roman u priličnoj mjeri mijenja takvu situaciju. "Nedavno sam ponovo čitala Andrićevu pripovijetku „Zlostavljanje“. Trebao mi je onaj citat o Anici: „preturila bi godine, ali nije mogla da preturi sate i minute“. Čini mi se da je od sličnog „preturanja“ i teškog života napravljen mit o ženskom stoicizmu i herojstvu u Crnoj Gori.

Možda bih i ja upala u taj kalup, nije teško napraviti kontekst u kojem želite da dokažete da ste dostojna kći svojih pretkinja, ali na vrijeme sam shvatila kulturološku i rodnu zamku.

Dok se žena dokazuje u „preturanjima“ preko glave raznih egzistencijalnih problema i u tome usavršava multitasking, muškarcu se često pravi neusluga jer neko drugi završava njegov posao. Tu je često zamka odnosa majke i sina, na primjer.

Nadam se da sam kreirala ženski lik sa kojim će se mnoge žene identifikovati u nekom dijelu, makar u onom gdje se moja junakinja bori za svoju individualnost i svoj stav. Da umjesto „preturanja“ njen život bude ono što treba – življenje. Ako zauzme taj stav, onda može i svaki drugi.

Kada možemo očekivati nastavak Vaše književne avanture?Da, to je pravo pitanje. Bojim se da sam poput Elene Kostelo već počela da ponavljam brojeve: 30, 53, 57. Trideset godina između Homerove Odiseje i Ilijade; 53 godine između prvog i drugog romana Henrija Rota i 57 – toliko je Servantes imao godina kada je napisao najveći roman zapadne književnosti. Nadam se da neću pretjerano dugo ponavljati ove brojeve, a znam da neću čekati inspiraciju".

Nedavno se pojavila jedna antologija crnogorske poezije XX vijeka u kojoj nije zastupljena nijedna pjesnikinja! Da li je crnogorska kultura i dalje nepopravljivo mačistička, ili se tu mogu mijenjati (i mijenjaju) stvari. Kako vidite taj “zvanični”, “podrazumijevajući” mačizam u Crnoj Gori? I kada će tome doći kraj?

"Da, mislim da je crnogorska kultura i dalje mnogo više muškocentrična nego što bi trebalo. Odmah da kažem, ne vjerujem u totalnu rodnu ravnopravnost, mislim da ona nije moguća ni kod onih koji su mnogo ranije krenuli na put rodnog osvješćivanja. Radi se o aproksimaciji.

No, mi smo još uvijek daleko od dobre situacije uprkos svim naporima koji se prave. Na ženu se gleda loše, a ni žena često na sebe ne gleda dobro. Mislim da je u sociološkom i antropološkom smislu na djelu jedna retradicionalizacija u koju prve hrle vrlo mlade djevojke. To su pokazala neka moja najnovija istraživanja.

Što se tiče pomenute antologije, ona samo potvrđuje ovo što sam rekla. Ispada da je Crna Gora zemlja bez žena. Ako ih i ima, ne pripadaju kreativnom zabranu. Sigurna sam da se moglo naći pjesnikinja u Crnoj Gori koje bi mogle svojim pjesmama biti zastupljene u navedenoj antologiji. Ali, šta je reper? Ko određuje kvalitet, ko senzibilitet?

Ko literarni domet? Jesu li se pjesnikinje pobunile? Treba žena da ispriča svoju žensku priču, treba da je čuju, a onda će pisati i ostalo. Hilari Mantel je dobila drugog Bukera za istorijski roman Bring up the Bodies. Ali, ona je imala Virdžiniju Vulf kao svoje literarno nasljeđe.

 Vaša proza posjeduje naglašenu samosvijest i suptilnu refleksivnost. Kakva je razlika između stvaralačke kontrole teksta u naučnom i književnom pisanju?

"U nauci ne smijete lagati, u književnom pisanju izmišljanje je suština. Kreativnost se podrazumijeva u oba domena - u nauci da osjetite problem, da naslutite kako da ga riješite, da postavite hipotezu i primijenite rigoroznu metodologiju.

Kada kreirate književni tekst proces rada je sličan - nađete temu, osjetite u sebi moć da je opišete, izaberete originalni pristup i pritom zaboravite na svaku znanu metodologiju koja se u literaturi naziva stil.

U nauci se držite naučnog kanona, u literaturi prvo što uradite jeste dekonstrukcija kanona. Ta dekonstrukcija je polje vaše literarne inovacije i imaginacije. Bar je bila meni. I stalno kombinujete znanje i maštu bilo da su nauka ili književnost u pitanju.

Nisam razmišljala o poretku te dvije kategorije dok nisam nedavno čula Ritu Levi Montalćini, italijansku nobelovku. Ona je rekla da je mašta važnija od znanja. Mislim da je u pravu. Ja sam domaštala do spisateljice. Naučnica u meni samo mi je pomogla. Pritom, nauka me naučila disciplini i lišila sujete u velikoj mjeri.

 
Komentari čitalaca - Ostavi komentar
 

Smith - 2020-05-31 02:36:23
3

Smith - 2020-05-31 02:34:48
3

Smith - 2020-05-31 02:32:14
3

Smith - 2020-05-31 02:32:12
3

Smith - 2020-05-31 02:32:10
3

Smith - 2020-05-31 02:30:51
3
Ostali blogovi
11.12.2013
Kao izuzetno ostvarena žena, uspješna profesorica, lingvistkinja čiji tekstovi se čitaju sa osobitim uživanjem, ona se odvažila se na je