Branko Gradišnik

Branko Gradišnik (1951, Ljubljana, SFRJ), rođen ocu Slovencu i majci Hrvatici, jedan je od najpoznatijih živih slovenačkih pisaca i prevodilaca. Objavio je oko 35 sopstvenih i preveo oko 150 tuđih knjiga iz oblasti beletristike i psihologije. Kao pisac dobitnik je Nagrade Prešernovog fonda (za zbirku priča Zemlja‐zemlja‐zemlja, 1983) zatim pulske Zlatne arene za filmski scenario (Godine odluka, 1984). Počeo je maštarijama, ali je ubrzo kre‐ nuo putem istinitosti. Posljednjih godina sve češće objavljuje putopise i knjige o zemljama u kojima je duže boravio kao suprug slovenačke ambasadorke; do sada ih je izašlo 13. Čuke bez po muke kao četrnaesta obuhvata prve dvije godine boravka sa suprugom Bernardom (1964) u Podgorici.

Otkad se (1990) zavjetovao da će pisati samo o onome što sam doživljava i zna, uvijek se nekako nađe baš u središtu zbivanja. I bez izleta u fantaziju njegova se proza rado čita, jer mu je stil lepršav, a sadržaj prožet observacijskim humorom – najviše na sopstveni račun. Slovenačka verzija Wikipedije navodi da je „za vrijeme pandemije i poslije izbijanja rusko‐ukrajinskog rata postao jedan od najglasnijih pristalica teorija zavjere“, ali se on radije i ponositije predstavlja kao urotoslovac. Prevodi ponajviše s engleskog, ali je prevodio i djela pisaca iz regiona, na primjer Vuka Draškovića, Tiaga Stankovića i Pavla Ugrinova. Za prevodilački rad nagrađen je najvišom slovenačkom prevodilačkom nagradom – Sovretovom.

„Banjo“ ima četvoro djece (dvoje sa sadašnjom ženom) i šestoro unučadi (od kojih je dvoje ženinih) – pitam se, pitam – koliko ih ima sveukupno?

-  Branko Gradišnik