Ivan Mažuranić bio je hrvatski pjesnik Narodnog preporoda, političar i hrvatski ban u razdoblju od 1873. do 1880. godine. Rodio se u Novom Vinodolskom 1814. godine, a umro je u Zagrebu 1890. godine.
Školovao se u Novom Vinodolskom, a obrazovanje je nastavio dalje u Rijeci gdje je pohađao klasičnu gimnaziju. Tokom školovanja naučio je brojne jezike, latinski, njemački, italijanski i mađarski. Kasnije, kroz život, naučio je još sve slavenske jezike, francuski i engleski jezik. Zbog toga je često prevodio brojna književna djela, prozu i poeziju.
1833. godine preselio se u Zagreb gdje je slušao filozofiju. Upoznao je Ljudevita Gaja i mnoge druge preporoditelje pa se priključio Narodnom preporodu. Nakon toga, studiranje je nastavio u Mađarskoj, te se otada počeo ozbiljnije baviti književnošću. Od 1833. do 1837. godine studirao je u Zagrebu pravo na Akademiji.
U isto vrijeme kada se vratio u Zagreb i kada je studirao pravo, počeo je raditi u državnoj službi kao gimnazijski profesor. Nakon toga zaposlio se u Karlovcu, a tamo se i oženio Aleksandrom. Supruga Aleksandra bila je sestra Dimitrije Demetera, poznatog pjesnika. U Karlovcu je Mažuranić ostao do revolucije i tada je ostvario i najveća postignuća u književnosti kao i neka publicistička i naučna djela. Naime, 1842. godine je dopunio “Osman” Ivana Gundulića i napisao spjev “Smrt Smail-age Čengića” koji je objavio 1846. godine.
1848. godine Osrednji odbor s Ivanom Mažuranićem objavio je da prestaje svaka veza Hrvatske s Ugarskom te na snagu stupa Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija. Tada je postao voditelj Hrvatskog dikasterija u Beču na carskom dvoru. Od 1861. godine počeo je raditi u Saboru, a 1862. godine bio je zaslužan što se osnovao Stol sedmorice. U razdoblju od 1858. do 1872. godine postao je predsjednik Matice ilirske.
Mandat za hrvatskog bana započeo mu je 1873. godine te je završio 1880. godine. Njegov nasljednik bio je Ladislav Pejačević.
Njegova književna djela govore o liričkim problemima. Bavi se problemima hrvatskog jezika i odnosom poezije i istorije. Pisao je za “Danicu” od početaka i postao jedan od najzapaženijih pjesnika.
Što se tiče jezika, prvi je koji je ostvario moderan hrvatski rječnik. 1842. godine izdao je “Njemačko-ilirski slovar” s Josipom Užarevićem. To je bio hrvatsko-njemački rječnik koji se sastojao od 40 000 riječi, a osim postojećih riječi, uvrstili su i neke nove. Za velik broj područja, osmislilo je nove pojmove riječi.
Kada se osnovala Matica ilirska, upravo je on izabran kao veliki pjesnik toga vremena, da napiše XIV i XV pjevanje epa Ivana Gundulića. Prije njega čak su tri pjesnika pokušavala napisati pjevanja, ali niko mu u tome nije bio ravan. Nakon njega više niko u tome nije ni pokušavao. Njegova dopuna u potpunosti se saživjela s Gundulićevim jezikom i stilom.
Njegov šurjak, pjesnik Dimitrije Demeter, nagovorio ga je pošto je bio jako popularan, da napiše nešto za almanah “Iskra”. Bio je to spjev “Smrt Smail-age Čengića”. Ovaj spjev nadmašio je sve očekivanja.
Njegova najpoznatija djela su uz “Osman” (dopuna) i “smrt Smail-age Čengića i: “Pozdrav Vinodolu”, “Hervati Magjarom”, “Danici ilirskoj”, “Vjekovi Ilirije”, “Javor”, “Peru” i druga.
