Los Angeles Review of Books objavio prikaz romana "Ministar" našeg autora Stefana Boškovića

Ugledni američki književni časopis Los Angeles Review of Books objavio je opsežan prikaz romana Ministar (eng. The Minister) crnogorskog pisca Stefana Boškovića.

Tekst pod naslovom „Consummating Our Incomplete Nation” potpisuje američki književni kritičar i publicista Chris Vognar, koji Boškovićev roman opisuje kao duhovitu, politički pronicljivu i književno slojevitu priču o savremenoj Crnoj Gori.

Roman je za američko tržište objavila izdavačka kuća Sandorf Passage, dok prevod na engleski potpisuje renomirani prevodilac Will Firth, poznat po prevođenju književnosti sa prostora bivše Jugoslavije. Riječ je o prvom romanu jednog crnogorskog autora koji je objavio američki izdavač, što predstavlja događaj od posebnog značaja za savremenu crnogorsku književnost i njenu međunarodnu vidljivost.

Prevod prikaza donosimo u nastavku:

Jedan od najneobičnijih počeo je otprilike godinu prije referenduma o nezavisnosti, kada se 28. juna 2005. godine na vrhu planine Rumije pojavila mala montažna metalna crkva. Kako se, mogli biste se zapitati, građevina pojavi na planinskom vrhu visokom više od 1.500 metara? U ovom slučaju, predstavnici Srpske pravoslavne crkve dopremili su je helikopterom tadašnje vojske Srbije i Crne Gore. A pitanje zašto bi neko želio da uradi tako nešto mnogo je složenije nego što djeluje na prvi pogled? Upravo zato ono postaje toliko intrigantna okosnica romana „The Minister”, novog prevoda istoimenog romana Stefana Boškovića iz 2019. godine u prevodu Willa Firtha.

To je pitko i veoma prijatno štivo koje spaja nijanse Kafke, Kadarea i ranog Kundere, uz dovoljno promišljanja o tome šta Crnogorce čini autentično crnogorskim, a Bošković iz svega toga izranja kao pisac sasvim osobenog stila.

Pripovjedač romana je četrdesetdvogodišnji ministar kulture Valentin Kovačević. Valentin je na ministarskoj funkciji više od dvije godine, ali hoće li na njoj ostati do kraja romana teško je reći. Kada bih se kladio, stavio bih sve na to da neće.

Njegov pesimizam ne proizlazi iz frustracije „nezrelošću čitave umjetničke zajednice”, koja stalno „prosi novac”, niti iz činjenice da svoju funkciju zaista vidi kao „uzaludan pokušaj vođenja unaprijed izgubljenih bitaka”. Ne, Valentin vjeruje da su mu dani odbrojani jer je noć prije početka romana učestvovao u performansu savremene umjetnosti tokom kojeg je trebalo da sjedi na sceni i harpunom nišani umjetnicu Jelenu Tatar. Na Valentinovu nesreću, a budimo iskreni, još više na Jeleninu, harpun je opalio, probio joj grudi i usmrtio je.

Dok čeka sudbonosni sastanak sa premijerom, druge sile u njegovom životu ili ubrzavaju njegov pad ili ga, uprkos svemu, pokušavaju održati na površini. A poput svakog dobrog tragičnog junaka, Valentin se trudi da sam sebi dodatno zapečati sudbinu pretjeranim noćima ispunjenim prostitutkama i drogom.

Dok pokušava da zadrži kontrolu nad životom, Valentin istovremeno daje i neprekidan komentar o svojoj maloj domovini, državi približno veličine američke savezne države Konektikat. Radnja se kreće između njegovog kabineta na Cetinju, izolovanog Grahova u kojem je odrastao i Podgorice, grada koji opisuje kao „nedovršen plan u koji su ljudi vjerovali da je grad”. U priču se uklapa čak i dugo planirano službeno putovanje u Baku.

Pored ličnih problema, Valentin govori i o tome kako Crna Gora pokušava da zadobije prihvatanje zapadnih institucija, iako se i dalje bori sa sopstvenom prošlošću, što se najbolje vidi u poslanicima koji „zrače snagom patrijarhata i jednoznačnošću Partije”.

Takva politika posebno pogađa Oliveru, koju Valentin naziva „stubom Ministarstva”, ali za koju se uprkos sposobnostima podrazumijeva da je uticaj stekla na načine koji nemaju veze sa njenim zaslugama. „Kad god bi žena iskoračila iz granica prosječnosti, ljudi bi odmah pretpostavili da iza toga stoji neka afera koja joj je ili donijela funkciju ili joj omogućila da je zadrži.” Bošković, srećom, izbjegava klišeizirane ljubavne podzaplete između Valentina i Olivere i umjesto toga fokusira se na mnogo precizniju analizu političkih i društvenih odnosa — počevši upravo od crkve na Rumiji.

Uprkos tome što je veoma javno, iako slučajno, usmrtio čovjeka, Valentin Rumiju vidi kao „stvarno jezgro” svih svojih problema. Vjekovima je vrh planine bio krajnja tačka pentekostne procesije u kojoj su učestvovali katolici, muslimani i pravoslavci svojevrsni spoj tradicija koji je postao i „ostao dragocjeni lokalni kult”. Fizičkim zauzimanjem vrha planine, Srpska pravoslavna crkva učvrstila je svoje i srpsko pravo na prostor koji se prije svega poistovjećivao sa Crnom Gorom. I uprkos tome što je Crna Gora stekla nezavisnost, samo prisustvo crkve ostalo je trajna provokacija koja je, kako piše u romanu, „produžavala istorijske tenzije i negirala postojanje crnogorskog nacionalnog identiteta”.

Zbog svog simboličkog značaja, Rumija postaje i figura na političkoj šahovskoj tabli lokalnih moćnika, ljudi koji su se uzdigli tokom devedesetih i koji, uglavnom, „nijesu sjedjeli u vladajućim foteljama”. Svi znaju ko su oni, ali dogovore sklapaju daleko od očiju javnosti, pokušavajući da zemlju zadrže okrenutu Istoku umjesto Zapadu, spriječe „priznanje Kosova ili ulazak Crne Gore u NATO”.

Jedan od tih ljudi je Ranko Prediš, lokalni moćnik iz istog sela kao Valentin. Njih dvojica poznaju se od djetinjstva, a netrpeljivost njihovih porodica traje generacijama. Za Ranka, crkva na Rumiji nema veze sa nacionalnim identitetom, riječ je isključivo o moći i uticaju. Zato „naređuje” Valentinu da osigura da crkva ostane na svom mjestu dok je on ministar kulture. Zauzvrat, Ranko bi mogao da „nastavi da profitira kao sumnjivi investitor proizvodeći kulturološki haos”.

Da prebrodi lične i političke krize, Valentinu pomaže nekoliko saveznika, među kojima je i njegov „vjerni pomoćnik” Mašan Marović, sujetni i dobronamjerno neupućeni ulizica kojem „iz usta zaudara kao iz jame pune konjskog đubriva”. (Bošković naročito voli poređenja inspirisana životinjskim svijetom: na drugim mjestima u romanu nailazimo i na „boje i mirise koji nas napadaju kao roj lignji”, „znojave mase poput uporne sabljarke”, ili Valentina koji se trza „kao preplašeni gavran”.)

Ipak, Valentinov najveći oslonac ostaje njegov otac, uprkos tome što je ministar još sa trideset godina „prestao da voli” svoje roditelje. Nakon penzionisanja iz policije, otac se posvetio pisanju knjige o pečurkama i vilama koje u njima žive, ali nije izgubio osjećaj porodičnog i profesionalnog ponosa. Otvoreno se suprotstavlja Ranku zbog dugogodišnje mržnje između dvije porodice, koja potiče još iz Drugog svjetskog rata. Valentinov đed borio se uz Titove partizane protiv sila Osovine, dok su Rankovi preci bili četnici. Kako kaže Valentinov otac: „Prediš i njegova porodica su bolest koja je razorila ovu zemlju.”

Među onima koji najviše priželjkuju Valentinov pad jeste njegova bivša supruga Jasna Poček, poznata novinska kolumnistkinja. U ironičnom detalju koji roman koristi sa posebnom dozom humora, Jasnino prezime na engleskom znači „grejs period”, upravo ono što ona nije spremna da pruži Valentinu, uprkos tome što se poznaju od mladosti.

Ni Valentin nema mnogo lijepih riječi za bivšu suprugu, tvrdeći da se „pretvorila u ciničnu harpiju”, ali njegov pravi prezir rezervisan je za Jasninog novog muža, pisca po imenu Stefan Bošković, što je, za slučaj da smo zaboravili, ime autora romana. Bošković se očigledno dobro zabavlja na račun svog književnog alter ega, dopuštajući Valentinu da ga naziva „kretenom” i „takozvanim piscem”.

Roman dodatno poigrava granicom između fikcije i stvarnosti ubacujući stvarne crnogorske kulturne figure poput pisca Ognjen Spahića i umjetnika Brčka Brčkovića, odnosno Gorana Nikčevića. A nijesu samo Crnogorci predmet ove duhovite prozivke — bosansko-američki pisac Aleksandar Hemon pojavljuje se u priči kao povremeni klijent jedne od Valentinovih prostitutki.

Za zemlju staru tek dvije decenije, možda i nije iznenađenje što je veoma malo crnogorske književnosti prevedeno na engleski jezik. „The Minister” djeluje kao prvi prevod romana jednog crnogorskog autora koji je objavio američki izdavač — u ovom slučaju Sandorf Passage, kuća koja je nedavno privukla pažnju kada je prevod Izidore Angel romana „She Who Remains” bugarske autorke Rene Karabash ušao u uži izbor za Međunarodnu Bukerovu nagradu 2026. godine.

Prije „Ministra”, jedini prevodi crnogorskih romana na engleski koje sam uspio da pronađem dolazili su iz malih britanskih izdavačkih kuća poput Istros Books i Peirene Press, među kojima su bila djela Andreja Nikolaidisa, Olje Knežević i već pomenutog Spahića. Samo jedan od tih romana, prevod knjige „Catherine the Great and the Small” Olje Knežević iz 2020. godine, koji potpisuju Ellen Elias-Bursac i Paula Gordon, nije preveo Will Firth, prevodilac koji prevodi i sa hrvatskog, srpskog i bosanskog jezika.

U romanu „The Minister” Firthovo iskustvo vidi se već od prve stranice, kroz niz aliteracija koje odzvanjaju uvodnim pasusom: „Loony, lip-serving, laid-back, lascivious, languid, la-lo-lu — In a Landscape by John Cage”, nakon čega slijede riječi poput Labrador, lavender, lovely i druge. To je prelijep odlomak koji, kao i mnogi uvodi zasnovani na igri slovom L, pomalo podsjeća na Vladimira Nabokova.

Međutim, problem je u tome što sve te riječi u crnogorskom originalu ne počinju slovom L, što znači da je Firth morao da upotrijebi sopstveni osjećaj i kreativnost kako bi prenio ono što je Bošković radio u originalu. To je konkretan primjer onoga što vrhunski ljudski prevodilac može da uradi, a što mašinski prevod nikada neće moći da reprodukuje. Firth jednako uspješno razlikuje i književnije djelove romana, odlomke iz Valentinovih memoara koje sanja da jednog dana objavi, od ležerne, pomalo trapave neposrednosti glavnog pripovjednog toka u prvom licu.

Pored svih političkih intriga, Valentin možda počinje i da se pretvara u insekta, metamorfoza koja u početku djeluje kao obična polna infekcija, sa sitnim stvorenjima koja mu gmižu po tijelu. Ministar je opsjednut sopstvenim imidžom, pažljivo slaže Brioni odijela i Tom Ford kravate kako bi izazvao zavist prethodnika, pa roman postiže snažan komični efekat kada Valentin obrije sve dlake sa donjeg dijela tijela (i kasnije, iz nekog razloga, to kaže svom ocu) ili pokušava da nabavi lijekove a da ga niko ne prepozna, izazivajući novu aferu.

Ova metamorfoza može se čitati i kao metafora Crne Gore, gdje Valentin postaje simbol države, a brojni sitni insekti predstavljaju parazitske sile koje godinama pokušavaju da je prisvoje i preoblikuju. „Bio sam siguran da me iscrpilo pružanje otpora insektima. Granitni bedem mog stomaka uvjeravao me da njihove kandže ne mogu prodrijeti kroz njega”, objašnjava Valentin. Što je bliži dobijanju udobnog posla u Evropskoj uniji, njegova transformacija postaje sve intenzivnija, dok konačno ne shvati da je „otporni insekt”.

A Crna Gora jeste otporna, ali „Ministar” naglašava da je jednako važna i budnost. Uprkos brojnim pokušajima da se crkva na Rumiji ukloni, ona i dalje stoji više od dvadeset godina kasnije, potvrđujući staru izreku da je lakše tražiti oproštaj nego dozvolu.

Pred kraj romana, tokom televizijskog intervjua sa Valentinom, vodi se iskren razgovor o budućnosti Crne Gore. Novinar Mijat - crnogorski pandan imenu Mike, što možda namjerno priziva asocijaciju na mikrofon - kaže da je crnogorska kultura „apsolutno ključna[…] za dovršavanje naše nedovršene nacije”.

Crna Gora je, smatra on, na pravom putu i, ukoliko ne dođe do ozbiljnog zastoja, mogla bi postati sljedeća članica Evropske unije. Ipak, Mijatova poenta je da posao još nije završen. Nasljeđe podjela između Istoka i Zapada iz 20. vijeka i dalje omogućava lošim akterima da pokušavaju da sabotiraju napredak — bilo da je riječ o državama koje su već u Evropskoj uniji, poput Mađarske i Rumunije, ili onima koje tek teže članstvu, poput Moldavije i Bosne i Hercegovine.

Ključno je, kaže Mijat, kako reagujemo kada „neko pokušava da prisvoji našu istoriju kako bi popunio praznine u sopstvenoj” kao što se dogodilo na Rumiji. Ili kao što se danas događa u Ukrajini i na brojnim drugim mjestima širom svijeta.

Pišući roman o ministru kulture, Bošković jasno pokazuje da umjetnost može biti efikasan odgovor na manipulacije i pokušaje prekrajanja prošlosti. „Naše kulturno nasljeđe je ono što nas čini posebnima. Ono svjedoči o našem opstanku kroz vjekove”, kaže Mijat.

Ono što „The Minister” čini posebnim jeste činjenica da istovremeno svjedoči o crnogorskoj istoriji i kulturi, ali i ostaje izuzetno zabavan roman - dobitna kombinacija za prevodnu književnost. Istovremeno, roman podsjeća i na važnost pravovremenog suočavanja sa problemima, jer „ako probleme ne riješite na vrijeme, kasnije ih je sve teže ispraviti”.

Izvor: Los Angeles Review of Books