Poezija iz srži napetosti

„Čiji je moj bol?“ – pita se Marija Vujošević u pjesmi „borkinja“ iz svoje nove zbirke pjesama Autofrikcija, u izdanju Nove knjige, a to pitanje predstavlja jedno od ključnih pitanja knjige. Kroz galeriju prokazanih identiteta koje preuzima (kastigulja, strankinja, pobjegulja...), kroz tijelo koje pamti i jezik koji se stalno preoblikuje, autorka neprestano preispituje granice sopstva.

Vujošević piše o tijelu, mentalnom zdravlju, ženskom iskustvu i identitetu sa izuzetnom iskrenošću i literarnom sviješću. Naslov „Autofrikcija“ na prvi pogled je duhovita igra riječi. Ispod te igre, međutim, krije se svojevrsno propitivanje savremenog doba i mjesta pojedinca u njemu, kao i samog žanra autofikcije, koji je posljednjih godina sve popularniji u regionalnoj literaturi.

U intervjuu za Pobjedu, Vujošević govori o unutrašnjem trenju iz kojeg nastaju njeni stihovi, ironičnom otklonu prema trendu autofikcije, temama mentalnog zdravlja, demontiranju patrijarhalnih tabua...

POBJEDA: Zbirku otvarate citatom Donalda Vinikota o umjetnicima kao ljudima koje pokreće napetost između želje za komunikacijom i želje za skrivanjem. Koliko je sama poezija u ovoj knjizi bila Vaš pokušaj da uspostavite ravnotežu u toj unutrašnjoj ,,frikciji“ i koliko nas stihovi u stvari razotkrivaju, a koliko služe kao štit?

VUJOŠEVIĆ: Dilan Tomas je napisao bolje nego što bih ja ikada mogla: „Poezija je bilježenje moje lične borbe da izađem iz mraka bar na djelimičnu svjetlost. Moja poezija jeste, ili treba da bude, korisna ostalima pri njihovom ličnom bilježenju ove iste borbe s kojom su oni nužno upoznati… Ona mora izvući na svjetlost još više skrivenih razloga nego što Frojd može i da shvati“.

U mom slučaju poezija od početka nastaje upravo iz te napetosti o kojoj piše i Vinikot, dobar dio mog života se odvija u njoj, a svaka od navedene dvije želje je tu sa jakim razlogom. Vjerovatno ovo ne važi samo za umjetnike - u svakom od nas postoji duboka čežnja da budemo viđeni u onom neizrecivom što stvarno jesmo. S druge strane, skrivanje dolazi onda kad to što jesmo nije bilo dobrodošlo, ali taj mehanizam nikada neće umanjiti težnju ovog prvog da nastavlja da zove i pokušava da izađe na svjetlost.

Stihovi razotkrivaju i trudim se da budem u redu s tim, jer nema drugog načina da se živi. Jezik poezije je, opet, mjesto najveće moguće slobode, u kojem mogu i treba da postoje najrazličitije interpretacije čitalaca; a onda, ono što je inicijalno htjelo i moralo biti izraženo, uvijek može i ne mora da bude tako, što jeste (bar zamišljeni) štit. Pitanje je koliko se dugo može ostati u ravnoteži, ali sama činjenica da je knjiga ili bilo koje drugo djelo objavljeno i predstavljeno govori o tome šta je prevagnulo.

POBJEDA: Živimo u eri u kojoj je autofikcija postala dominantan književni trend - svi pišu o sebi, stilizujući i ublažavajući sopstveni život u narativ. Je li naslov „Autofrikcija“ ironičan u tom smislu ili ima neko drugo značenje?

VUJOŠEVIĆ: Osim što sažima svu tu tenziju, naslov jeste istovremeno malo ironičan odgovor na trend. Pao mi je na pamet kad sam bila na jednoj književnoj promociji, a često se u razgovoru pominjala autofikcija. Ponavljala sam u sebi tu riječ do obesmišljavanja i onda se odnekud pojavio i moj neologizam. Ironičan je i budući da neki stihovi ili cijele pjesme jesu gotovo doslovno zapisano proživljeno iskustvo, a neke su potpuno izmišljene i lirski subjekt nisam ja, niti je njihov jezik moj. Zanimljivo je i stresno sadržavati u sebi sve te različite identitete (po kojima je većina pjesama i nazvana) ili prošetati u neki drugi. Zadivljujuća mi je složenost bića, a autofikcija svakako jedan u nizu trendova iz kojeg ćemo tek da vidimo šta i ko će opstati.

POBJEDA: Naslovi i motivi pjesama poput „Kastigulje“ i „Pobjegulje“ direktno prizivaju pojmove kojima je patrijarhalni jezik decenijama žigosao, obezvređivao i disciplinovao ženu. Koliko je u našem društvu i dalje teška ta unutrašnja borba sa naslijeđenim matriksima i šta je sve žena dužna da odbaci od sebe da bi sačuvala vlastiti glas?

VUJOŠEVIĆ: To je borba koja je poznata samo ženama i u koju su one, kao vječito druge, mnogo spremnije da se upuste. Još jedna tema na koju je izgleda teško smjestiti se u ravnotežu, na mjesto zdravog razuma i autentičnih osjećanja. Borba je bez pretjerivanja neprestana i čini mi se da u trenucima nepažnje nasljeđe često uzvraća udarac. Drago mi je da pripadam generaciji djevojaka i žena koje odlučuju da odbace to što im ne pripada (a istovremeno i šteti), prije svega uvjerenja o ženstvenosti, tijelu, ulogama, porodici, moći... Samo to i treba odbaciti, tužno je kada se mora žrtvovati previše da bi se živjelo u miru i po svom.

Izazov je među svim naslijeđenim i nametnutim uopšte čuti i prepoznati, pa tek onda čuvati svoj glas. Dodala bih još - važno je da ne odbacimo i ne prekinemo sve tek tako. Ipak je pored trauma i bola od naših pretkinja naslijeđeno i mnogo snage i hrabrosti.

POBJEDA: U pjesmama „(digitalna) šamanka i influenserka“ bavite se savremenim kontekstom - algoritmima, ekranima, virtuelnim voćnjacima i jednostavnim pristankom na „Terms and conditions“. Da li nam je tehnologija olakšala ili dodatno produbila osjećaj usamljenosti i čežnje, i kako se intimnost mijenja u digitalnom dobu?

VUJOŠEVIĆ: Ne znam na koji su način ljudi ranije bili usamljeni, ali opet bih rekla - produbila. Čini mi se da taj osjećaj dijelimo bar mi čiji život nije počeo ispred ekrana, pa imamo nekakvo prije i posle da uporedimo. Ja sam pesimistična kad razmišljam o načinu na koji se tehnologija koristi. Tužno mi je što tražiti partnera, ljubav ili bilo kakvu bliskost izgleda kao listanje kataloga i što je nečiji najbliži ,,sagovornik“ vještačka inteligencija. Toliko želimo da komuniciramo, da nije ni važno što je s druge strane nepostojanje, dok god od njega dolazi ono što želimo da čujemo (pročitamo). Regulacija koja nam je potrebna je ipak koregulacija, za koju mora da postoji drugo tijelo, a ne tastatura. Svakako je nemoguće ne dotaknuti se toga u razmišljanju, pa i u pisanju. Jako me sve pogađa, ali radoznala sam da vidim šta će intimnost biti za ljude koji se ne sjećaju analognog doba, ali da li će se i kako onda mijenjati i za nas.

Mentalno zdravlje i bolest velike teme našeg doba

POBJEDA: Kao master psihološkinja, u svojim pjesmama se otvoreno dotičete tema mentalnog zdravlja, terapije, pa i konkretnih ljekova. Koliko vam je ta stručna pozadina pomogla da precizno artikulišete unutrašnje lomove, a koliko je bila izazov – da jezik poezije ne sklizne u suviše hladan ili klinički ton?

VUJOŠEVIĆ: Mentalno zdravlje i bolest jedna su od velikih tema naših generacija i našeg doba, a, kao i mnoge druge teme, tako su neugodno pozicionirani između stigmatizacije i otpora s jedne strane i naporne prisutnosti s druge. Tako je i jezik psihologije i psihoterapije nesrećno interpretiran u svakodnevnom govoru i na društvenim mrežama, a prečesto samonametnuta dijagnoza - način izbjegavanja odgovornosti ili zamjena za ličnost, pa je na svakih par godina neka druga popularna. To otežava da se stvarno patološko ozbiljno shvati, a ovdje se i dalje borimo sa stigmom i sramom. Moje trenutno zapažanje i uvjerenje je da je većina simptoma i stanja koja se tretiraju u potpunosti razumljiva, a vjerovatno i jedina moguća u kontekstu individualne životne priče. Isto tako, smatram da mnogo toga što se patologizira nije bolesno, već odgovor zdravog i snalažljivog organizma na neuslove svakodnevnog života.

Autor: Andrija Radović

Izvor: pobjeda.me