Prošlost je neodoljiva zagonetka

Novi roman dobitnika Bukerove nagrade smješten je u apokaliptičnu budućnost, u kojoj jedan profesor postaje opsjednut potragom za izgubljenim ciklusom pjesama.

Godinama je Ijan Makjuan bio toliko često nominovan za Bukerovu nagradu da su ga članovi žirija praktično držali na brzom biranju.

A onda je došao trenutak - recimo, oko 2016. godine - kada je objavio Orahovu ljusku, roman o zamišljenom, osvetoljubivom fetusu, i učinilo se da smo Makjuana možda izgubili u korist onih neobičnih, malih romana kakve pisci počinju da pišu nakon što osvoje Nobelovu nagradu. Seksualni robot u romanu Mašine kao ja i veliki insekt koji Žoharu obavlja funkciju premijera navodili su na pomisao da je Makjuan prešao u ekscentričnu fazu kakvu vezujemo za kasnog Kucija. 

Srećom, Lekcije, veliki retrospektivni roman iz 2022. godine, vratio je jednog od najboljih engleskih stilista ozbiljnoj prozi. A sada, sa svojim novim, intelektualno zahtjevnim romanom Šta možemo znati, čini se da je taj kratkotrajni izlet u svijet bajkovitih minijatura definitivno iza njega - barem dok se Šveđani ponovo ne jave.

Makjuan ponovo gleda u prošlost, ali ovoga puta iz 2119. godine. Šta možemo znati nudi sumornu prognozu uobličenu kao dirljivu retrospektivu. Makjuan ne razrađuje čitav XXI vijek toliko koliko hitro prelazi preko njegovih dobro poznatih užasa, poput sjetnog kustosa koji posjetiocima pokazuje Pompeju. Sredinom tridesetih godina XXI vijeka, saznajemo, neumoljive posljedice globalnog zagrijavanja izazvale su „Poremećaj“ - pojam koji obuhvata pomahnitalo vrijeme, ali i prateće ludilo rasipništva i bezobzirnosti. U decenijama koje su uslijedile nakon kratkotrajnog nuklearnog rata nastupio je „Potop“, sa cunamijima, glađu i epidemijama, koji je zbrisao otprilike polovinu svjetskog stanovništva. Nadolazeća mora potopila su veliki dio Evrope i pretvorila Ujedinjeno Kraljevstvo u arhipelag izolovanih enklava.

Ali postoji i vedrija strana: „Svjetska književnost iznjedrila je najljepše lamente.“

Taj usiljeni prizvuk slavlja dolazi od našeg pripovjedača, Tomasa Metkafa, profesora koji se grčevito drži prevaziđene discipline proučavanja književnosti u obnovljenoj Engleskoj, željnoj da prošlost ostavi za sobom. Metkaf je naročito opsjednut pjesmom Frensisa Blandija, koga Makjuan samouvjereno predstavlja kao rivala Šejmusu Hiniju, „slici i prilici onoga kako najšira javnost zamišlja velikog pjesnika“.

U središtu romana nalazi se legendarna rođendanska zabava koju je Blandi priredio svojoj supruzi Vivijen, još u davnoj, 2014. godini. Taj skup se u književnoj istoriji slavi kao Druga besmrtnička večera, odjek Prve besmrtničke večere iz 1817. godine, koja je okupila Džona Kitsa, Vilijama Vordsvorta i Čarlsa Lamba.

Te znamenite večeri na idiličnom imanju Blandijevih, pjesnik je ustao, utišao svoje pijane goste i pročitao Koronu za Vivijen, ciklus od 15 međusobno isprepletenih soneta koji su uzdizali prirodu i njegovu ljubav prema supruzi. U godinama koje su uslijedile, mit o toj večeri postajao je sve veći, a Blandijeva Korona postala je himna nestaloj divljini i savršen izraz bračne posvećenosti.

Ali pjesmu nikada više niko nije čuo. Nikada nije objavljena. Nikada nije pronađena. Štaviše, tokom posljednjeg burnog vijeka, Korona za Vivijen dobila je moć da nadahnjuje upravo zahvaljujući obliku prostora koji je ostao prazan. „Korona je bila tim ljepša što niko nije znao kakva je“, kaže Metkaf. Makjuan ovaj izmišljeni čin nestanka urezuje u književnu istoriju nožem koji su naoštrije decenije rada.

Za jednog romanopisca, ima neobično mnogo vjere u poeziju. Prije dvadeset godina Makjuan je objavio roman Subota koji svoj vrhunac doseže kada gola žena spriječi silovatelja naoružanog nožem tako što mu govori stihove pjesme Doverska plaža Metjua Arnolda. Ta scena je istovremeno apsurdna i plemenita, fantastično svjedočanstvo o snazi doživljaja poezije.

Isti taj dvostruki ton prožima i novi roman, smješten nakon „melanholičnog, dugog, uzmičućeg huka“ civilizacije. U uticaju koji ima pjesma Korona za Vivijen postoji i parodijska nota. Metkaf i njegove kolege podvrgavaju Blandija onakvoj vrsti istraživanja kakvoj akademici podvrgavaju Šekspira - neumornoj potrazi za svakom potencijalno relevantnom knjigom, pismom, dnevnikom, oglasom, knjigovodstvenom knjigom, skicom ili kartom. Ali renesansni istoričari književnosti osuđeni su samo na komade papira. Metkaf i kolege profesori na raspolaganju imaju beskonačne zapise istorijskog interneta, sada u potpunosti dešifrovane, bez brisanja. (Još jedna stvar koje se treba plašiti u budućnosti.)

Metkaf, koji se u XXII vijeku kreće poput izbjeglice, odlučuje da napiše biografiju tog „duha pjesme“, opisujući sjenku koju ona baca kao „skladište snova“. Ako je Blandi slao ili primao imejl ili poruke, tome se može pristupiti. Ako je otvorio internet stranicu, ona se može neći u digitalnim tragovima. Ako je napuštao dom, i to je moguće pratiti. Isto važi i za Blandijeve prijatelje i kolege, kao i za svakoga ko je te čarobne noći slušao pjesmu - ili kasnije čuo za nju.

U rascijepljenom dobu nakon užasa nuklearnog rata i klimatskih promjena sve se može saznati. Osim, čini se, nedokučive pjesme Korona za Vivijen.

Ovo je priča o opsesiji naučnika, sa svim onim zadovoljstvima i skretanjima koja takva priča nužno nosi. Ako ste preživjeli čitanje romana Biografova priča A. S. Bajet, onda možete donekle da zamislite upornost s kojom Metkaf pristupa svom poduhvatu - ali Makjuanovo pripovijedanje daleko je angažovanije i sugestivnije od ovog ozloglašenog romana. Njegov pripovjedač govori s nenametljivom elegancijom, usput iznoseći duboke uvide i samoironične opaske, da istovremeno potvrđuje i potkopava sopstvenu uglađenost. Profesorova potraga za pjesmom asocira na poznatu priču Aspernovi spisi Henrija Džejmsa, premda je ovdje misterija upravo u tome ko posjeduje jedini, neprocjenjivi primjerak Blandijeve pjesme. Upravo ta misterija Makjuanu pruža dovoljno prostora da se kreće od satiričnog komentara na izdavačku industriju do promišljanja o epistemološkim nedoumicama. Šta, zaista, možemo znati? „Pamćenje je sunđer“, priznaje Metkaf. „Natapa se građom iz nekih drugih vremena, s drugih mjesta, i onda time izdašno zaliva dati trenutak.“ Kako se pjesma autora koji je sumnjao u klimatske promjene, upravo zahvaljujući svom odsustvu, preobražava u poklič ekološkog pokreta? Kako formalni i metrički zahtjevi soneta izobličavaju osjećanja unutar jednog braka? Kako istina naših života izmiče zbiru atoma i fotona sačuvanog u pisanoj formi?

Za Makjuana su to metafizička pitanja koja nadilaze područje fizičkih arhiva i zadiru u nedokučive strukture mozga. Prije više od dvadeset godina pisao je o vaskularnoj demenciji koja je na kraju ispraznila um njegove majke. Na stranicama ovog romana, čak i dok Metkaf zamišlja da bi, čitav vijek kasnije, mogao da sastavi djeliće istine, Makjuan iscrpno i potresno prikazuje kako Alchajmerova bolest osvaja sjećanje voljene osobe.

Sve ovo je maestralno i iznenađujuće vješto zapleteno. Zaista, ako ni deset godina kasnije još niste oprostili Džejmsu Vudu što je u časopisu The New Yorker otkrio rasplet romana Suđaje i furije Loren Grof, klonite se svakog neobaveznog razgovora o romanu Šta možemo znati. Ovdje nema naglog obrta - ničega zbog čega bi oni koji ne vole Makjuana mogli da spale ovaj roman na lomači zajedno sa Iskupljenjem. Ipak, postoji smio zaokret u perspektivi koji hrabro preusmjerava ugao gledanja i sa zapanjujućom snagom pokazuje koliko malo zapravo možemo da dokučimo o čudnim tajnama ljudskog srca.

Autor: Ron Čarls

Izvor: The Washington Post