ALBER KAMI (1913.-1960.), nobelovac i veliki francuski pisac, rođen je u porodici siromašnog zemljoradnika u Alžiru. Otac je, ubrzo po dječakovom rođenju, poginuo u čuvenoj bici na Marni u Prvom svjetskom ratu. Kamijevo školovanje i kasnije studije na Filozofskom fakultetu u Alžiru protekli su u svakodnevnoj borbi za opstanak. Kao student je morao sam da zarađuje te udara pečate na vozačke dozvole u alžirskoj prefekturi, prodaje automobilske djelove i bilježi barometarski pritisak u meteorološkoj stanici. Kami zatim radi u alžirskoj radio-stanici, interesuje se za pozorišnu umjetnost, a jedno vrijeme radi i sa vlastitom pozorišnom trupom. Do sedamnaeste godine, kada mu je dijagnostikovana tuberkuloza, aktivno se bavio fudbalom igrajući na poziciji golmana.

Sport i nauku je zavolio pod uticajem nastavnika u osnovnoj školi. Zahvalnost mu je odao i tokom inauguaracionog govora pri dodjeli Nobelove nagrade 1957.

Uspješna publicistička aktivnost, međutim, postepeno ga odvodi književnom stvaranju. Kao esejist, kritičar i urednik lista Borba, koji je 1940. pokrenuo u Parizu, Kami postaje istaknuta ličnost u francuskom pokretu otpora protiv nacizma. Bogato životno iskustvo i već oformljena vizija svijeta počeli su da dobijaju svoj umjetnički oblik u nizu njegovih slavnih romana: Stranac (1942.), Kuga (1947.) i Pad (1956.); zatim u dramama Nesporazum (1944.), Kaligula (1944.) i Opsadno stanje (1948.), kao i u misaono-lirskom komentaru romana Stranac, objavljenom 1943. godine pod nazivom Mit o Sizifu. Poznati roman je i Pobunjeni čovjek (1951.). 

Kami je poginuo 4.1.1960. u saobraćajnoj nesreći. Vozač je bio njegov bliski prijatelj i izdavač Mišel Galimar ^[koji je takođe poginuo. 

U svojim djelima - bilo da su romani, drame ili eseji - Alber Kami se bavi čovjekom i ljudskom egzistencijom. Traga za smislom čovjekovog postojanja, trajanja i otkriva apsurde uprkos radostima koje život pruža. Odatle i čovjekovo trajno nezadovoljstvo u ovome svijetu, stalni sukob sa njime i osjećaj da je ovdje stranac.