MARKUS ZUSAK (1975.) je australijski pisac koji je već kao veoma mlad privukao pažnju svojim romanima za djecu i omladinu – The Underdog, Fighting Ruben Wolfe, Getting the Girl, a na velika vrata  je stupio u svijet književnosti romanom I Am the Messenger, koji je 2006. dobio nagradu Printz. Od samih njegovih književnih početaka, prate ga atributi „inovativnog“ i „poetičnog“ pisca, dok je Kradljivica knjiga proglašena za „književni fenomen“.

Već to dovoljno govori o ovoj knjizi; uistinu, podvig je stvoriti djelo koje će ispuniti toliko različitih i teško spojivih kriterijuma: da bude ujedno bajka i dokument; humoristična i tragična; dirljiva i nepatetična; a pri tom još i vrhunski poetska. Ako bi se Zusakov način izražavanja uopšte mogao s nečim porediti, onda bi to možda bio Antoan de Sent-Egziperi sa svojom sjetnom, prelijepom, jezgrovitom i uvek sadržajnom rečenicom. Kradljivica knjiga zasnovana je na jednoj od najvećih tragedija čovječanstva svih vremena – Drugom svjetskom ratu i stradanjima Jevreja u njemu. Budući da je ova tema već bezbroj puta, na bezbroj različitih načina opisivana, utoliko je posredi krupniji književni zalogaj i utoliko je teže obraditi je na pravi i zaista „inovativan“ način. Međutim, piscu kao da se ova tema sama nametnula i kao da nije mogao da je izbjegne:

„U djetinjstvu  sam se u rođenoj kući naslušao priča o Minhenu i Beču u doba rata, kad su moji roditelji bili djeca. Dvije majčine priče strahovito su me potresale. Prva je o bombardovanju Minhena i o tome kako je ’nebo gorjelo’, kako se sve crvenjelo. Druga je o nečemu drugome što je vidjela… Jednog dana se s glavne ulice majčine varoši začula strašna galama i kad je ona potrčala da vidi šta je, ugledala je Jevreje koje su pješice sprovodili u Dahau. Na samom repu kolone bio je neki starac koji nije mogao da izdrži korak. Jedan odrasliji dečko vidio je to, utrčao u kuću i iznio mu parče hljeba. Starac je pao na koljena, stao da ljubi dječaku stope i da mu zahvaljuje… Tad je to primijetio stražar i prišao. Istrgao je starcu hljeb iz ruka i išibao ga što ga je uzeo. Onda se izvikao na dječaka pa i njega ošinuo zato što je uopšte davao hljeb. U istom trenu – neizmjerna dobrota i neizmjerna okrutnost i ja u njemu vidim savršeno zaokruženu priču o tome kakvi ljudi jesu.
Prolazile su nam pred očima slike strojeva u kojima gordo stupaju dječaci, uzvici ’Hajl Hitler!’, bila nam je znana ta ideja da je u tome učestvovala ’čitava Njemačka’. Ali ipak je bilo nepomirljive djece, ljudi koji nisu htjeli da se pridržavaju tih pravila, ljudi koji su u svojim domovima krili Jevreje i druge progonjene. Dakle, jeste postojala i ona druga strana nacističke Nemačke.
Isprva sam tu priču zamišljao kao malu knjigu – od stotinak strana. Ishod je bila Kradljivica knjiga. Dobra ili loša, ona je najbolje što sam znao da napišem, a mislim da nijedan pisac ne smije više od toga od sebe da očekuje i zahtijeva.“ 

Za svoje knjige  dobio je brojne australijske književne nagrade. Živi u Sidneju, u Australiji.