IVO ANDRIĆ (9.10.1892.- 13.3.1975.) je bio književnik, nobelovac, diplomata, ambasador, Kraljevine Jugoslavije u Njemačkoj. Rođen je u Docu kod Travnika, a njegova porodica je porijeklom iz Sarajeva. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1961. godine za kompletno književno djelo o historiji jednog naroda, s romanom Na Drini ćuprije (1945.) kao vrhuncem tog djela. Ivo Andrić rođen je 9.10.1892. godine u Docu na Lašvi (tada Austro-ugarska). Andrićevi roditelji Antun i Katarina (rođ. Pejić), su živjeli u Sarajevu. U oktobru 1912. godine, dobija stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Napredak, te upisuje studij na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog univerziteta u Zagrebu. U tom vremenu na njega utiču djela pisca Antuna Gustava Matoša. Sljedeće godine prelazi u Beč. gdje posjećuje predavanja iz historije, filozofije i književnosti. 

Prijedlog za dodjelu Nobelove nagrade za književnost, potekao je od Saveza književnika Jugoslavije i Rodoljuba Čolakovića, koji je švedskom ambasadoru 1958. godine, predao prevod Andrićevih pripovjetki, objavljenih prije Drugog svjetskog rata u Njemačkoj. Zvaničnu kandidaturu poslao je Aleksandar Vučo, tada sekretar Saveza književnika, te je osim Andrića, predložen i hrvatski književnik Miroslav Krleža. Ostali kandidati za dodjelu nagrade, te godine bili su: Amerikanac Džon Stajnbek, Italijan Albero Moravija i Englezi Gram Grin i Lorens Durel. Nagrada je Andriću uručena 10. decembra 1961. godine, na svečanosti na kojoj je pročitao svoj govor O priči i pričanju.

Djela: Ex ponto, Nemiri, Travničke hronike, Na Drini ćuprija, Gospođica, Sveske, Prokleta avlija