Danilo Kiš

Danilo Kiš jedan je od najvećih srpskih književnika, čija se djela smatraju jednim od najboljih u srpskoj književnosti i književnosti regije. Kiš je rođen u Subotici 1935. godine u radničkoj porodici. Osnovnu školu završio je u Mađarskoj. Krajem Drugog svjetskog rata otac mu je uhapšen i kao Jevrejin odveden u Aušvic, gdje je i ubijen. Kiševa porodica je nakon toga odvedena u Cetinje, majčino rodno mjesto, gdje je Kiš krenuo u gimnaziju. Nakon mature upisao je Filozofski fakultet u Beogradu, gdje je diplomirao opštu književnost.

Kiš je kasnije radio kao prevodilac s mađarskog i francuskog jezika. Bio je profesionalni pisac te je vodio međunarodnu saradnju Udruženja književnika Srbije. Osim toga, radio je kao lektor hrvatsko-srpskog jezika u Francuskoj. 1988. godine postao je dopisni član Srpske akademije nauka i umjetnosti, pa je kao književnik živio u Beogradu i Parizu.

U književnosti je Kiš poznat po svojim kratkim pričama i romanima, s time da su mu zbirke priča često tematski objedinjene pa se čini kao da su roman sastavljen od naslovljenih poglavlja. Takve su njegove zbirke "Rani jadi" i "Peščanik". Kiš je napisao dva kratka romana "Mansardu" i "Psalam 44", dok je najveći uspjeh među čitaocima doživio njegov roman "Bašta, pepeo". Druga njegova najpoznatija djela zasigurno su "Grobnica za Borisa Davidoviča" i "Enciklopedija mrtvih". Ostala djela su mu "Čas anatomije", "Homo poeticus" i "Noć i magla", a posmrtno su mu objavljene knjige "Život", "Gorki talas iskustva", "Pjesme i pripjevi", "Lauta i ožiljci" te "Literatura". U svojim knjigama Kiš je često pisao o svom djetinjstvu, ocu i iskustvu Jevreja u Drugom svjetskom ratu, ali i ranije.

Za svoja književna djela Kiš je dobio niz nagrada i priznanja, među kojima su najznačajniji NIN-ova nagrada za njegov roman "Peščanik", koju je dobio 1972. godine i Nagrada Ivan Goran Kovačić koju je 1977. dobio za zbirku pripovjedaka "Grobnica za Borisa Davidoviča".

Danilo Kiš umro je u Parizu 1989. godine od raka pluća, a pokopan je Beogradu.