Janko Veselinović (1862 — 1905) bio je srpski književnik. Otac mu je bio sveštenik Miloš Veselinović. Osnovnu školu je završio u Glogovcu, a zatim četiri razreda gimnazije u Šapcu (1878). Potom je upisao bogosloviju, koju nije završio, a zatim 1878. godine upisao je učiteljsku školu koju takođe nije završio. Za tadašnje vrijeme i to je bilo dovoljno da bude sa nepunih 18 godina učitelj u Svileuvi. Tu je bio na dužnosti do 1882. godine. U Svileuvi je upoznao svoju buduću suprugu Jovanku Joku Jovanović sa kojom se i vjenčao 1881. Položio je praktičan ispit za učitelja u Svileuvi 1884. godine. Godine 1884 je raspoređen u selo Kostur kod Pirota. Godine 1886. postavljen je za učitelja u Svileuvi. Odbio je izrazivši želju da u Beču završi telegrafski kurs. Zbog bolesti se vratio u Srbiju gdje je nastavio kurs, provodeći vrijeme po kafanama tako da kurs nije završio.
Prvi pokušaj štampanja pripovjedaka 1886. godine završio se neuspjehom. Kosta Arsenijević, urednik "Misli", vratio mu je rukopis sa savjetom "da se mladi uča ovoga posla okane". Obeshrabren Veselinović htio je da spali sve svoje rukopise. Od toga ga je odvratio drag prijatelj Jova Aleksić, unuk hajduk-Stankov. Kasnije je Janko bio predsjednik opštine Koceljeva, pa ponovo učitelj. Književnik je bio i pomoćnik glavnog urednika lista Srpske novine, odakle potiče i njegovo veliko prijateljstvo sa glavnim urednikom Milovanom Glišićem. Bio je i korektor Državne štamparije, dramaturg Narodnog pozorišta, pokretač i urednik lista Zvezda, urednik listova Pobratim, Dnevni list. Pripovjedač, romansijer, dramski pisac. Zbog kritika vlasti, bio je više puta u zatvoru.
Neuredan život je ostavio tragove, pa je obolio od tuberkuloze, od koje je i umro. Spomenik Janku Veselinoviću na beogradskom Kalemegdanu je otkriven 7. juna 1936.
