Milan Kundera bio je češko-francuski književnik. Poznat je po proznom djelu Smiješne ljubavi, napisanom 1969. Komercijalni uspjeh postigao je knjigom Nepodnošljiva lahkoća postojanja, objavljenom 1984.
Rođen je 1929. u češkoj građanskoj porodici. Njegov otac, Ludvík Kundera, svojevremeno učenik kompozitora Leoša Janáčeka, bio je češki muzikolog i pijanista te kasnije i rektor Janáčekove muzičke akademije u Brnu od 1948. do 1961. Naučio je svirati klavir od oca i kasnije se upisao na studije muzikologije i kompozicije. Muzikološki utjecaji i reference brojni su u njegovom književnom opusu.
Godine 1945. kao gimnazijalac preveo je pjesmu ruskog pjesnika Vladimira Majakovskog, koja je objavljena u časopisu Gong. Svoje prve pjesme, vjerovatno pod utjecajem svog bratića, književnika Ludvíka Kundere, objavio je u časopisu Mladé archy 1946.
Kundera je, takođe, u Pragu studirao književnost i estetiku, ali je nakon dva semestra prešao na prašku filmsku akademiju, gdje je slušao predavanja iz režije i scenaristike. Nakon što je 1952. diplomirao, ondje je počeo da predaje svjetsku književnost.
Pripadao je generaciji mladih Čeha koji su stekli malo ili nimalo iskustva s predratnom demokratskom Čehoslovačkom Republikom. Na njihovu ideologiju znatno su uticala iskustva Drugog svjetskog rata i njemačke okupacije; tako se 1948. Kundera – još mladić – pridružio vladajućoj Čehoslovačkoj komunističkoj partiji. Godine 1950. on i još jedan češki pisac, Jan Trefulka, isključeni su iz nje zbog "antipartijske djelatnosti". Obojica su književno obradila taj incident: Kunderu je on nadahnuo za glavnu temu romana Šala (1967).
Kundera je ponovo primljen u Komunističku partiju 1956. da bi naposljetku po drugi put iz nje bio isključen 1970. Zajedno s drugim češkim umjetnicima i književnicima – poput Václava Havela – i on se angažovao u Praškom proljeću (1968), kratkom razdoblju reformističkog optimizma koje je ugušila sovjetska invazija na Čehoslovačku u avgustu iste godine.
Kundera je i dalje ostao angažovan u reformi češkog komunizma i oštro je javno, u štampi, polemisao s Havelom, govoreći da bi svako trebao ostati staložen, jer "nikoga još ne zatvaraju zbog mišljenja", a "važnost Praške jeseni mogla bi u konačnici biti veći od važnosti Praškog proljeća". No, na kraju je napustio svoje reformističke snove i odselio se u Francusku 1975. Bio je francuski građanin od 1981.
