Osvald Špengler (1880-1936) je rođen u Blankenburgu. Porijeklom je iz konzervativne, niže građanske porodice; otac mu je bio rudarski tehničar koji je kasnije radio u poštanskoj kancelariji. Osvald je bio najstarije dijete i jedini dječak u porodici.
1890. prodica se preselila u univerzitetski grad Halle gdje je Osvald stekao klasično srednjoškolsko obrazovanje učeći grčki, latinski, matematiku i prirodne nauke. Puno je čitao, volio je umjetnost, posebno poeziju, dramu i muziku. Dopadale su mu se Ničeove i Geteove ideje koje će kasnije spomenuti kao glavne uticaje u svojoj Propasti Zapada. Obrazovao se iz raznih područja: istorija, filozofija, matematika, prirodne nauke i umjetnost. 1903. nije uspio da doktorira zbog nedovoljno referenci u radu o Heraklitu; ali to mu je uspjelo sljedeće godine.
Od 1908. do 1911. predavao je nauku, njemačku istoriju i matematiku u Hamburgu. Nakon majčine smrti, 1911. preselio je u Minhen gdje će ostati do kraja života. Posvetio se svom filozofskom radu i pisanju, živio je osamljeno i vrlo skromno. Uzdržavao se malim nasljedstvom, a povremeno je prihvatao tutorske poslove ili je pisao za časopise kako bi dodatno zaradio.
Rad na svojem životnom djelu, Propast Zapada, započeo je s namjerom da se prvenstveno koncentriše na položaj Njemačke u Evropi; pod utiskom događaja vezanih uz Drugu marokansku krizu odlučio je proširiti opseg. U knjizi iznosi svoju teoriju cikličkog razvoja kultura i pesimističnu viziju budućnosti zapadne civilizacije koja se nalazi na kraju svojeg razvoja.
Prvi svezak bio je gotov 1914. godine, a izdavanje je odloženo zbog Prvog svjetskog rata. Za vrijeme rata, Špengler je zapao u finansijske probleme jer mu je nasljedstvo bilo uloženo u inostranstvu, tako da je tada živio u siromaštvu. U ratu nije učestvovao jer je još ranije proglašen trajno nesposobnim za vojnu službu. Knjiga je izašla sredinom 1918. godine i uskoro postala veliki uspjeh u njemačkom društvu osiromašenom ratom i nezadovoljnom odlukama Versajske konferencije, a bila je uspješna i izvan Njemačke, te vrlo brzo prevedena na nekoliko jezika. U akademskim krugovima je naišla na različite reakcije, ali djelo se ipak smatralo važnim doprinosom teoriji o cikličkom toku istorije. Doprinijelo je i njegovom ugledu pa je u sljedećim godinama držao brojna predavanja o politici i filozofiji. Kretao se u uticajnim političkim krugovima; od svojih imućnih prijatelja dobijao je i finansijsku potporu. Drugi svezak Propasti Zapada objavljen je 1922.
Posljednje godine proveo je u Minhenu slušajući Betovena, čitajući Molijera i Šekspira, skupljajući knjige i drevna oružja. Povremeno je putovao u planine Harz i Italiju. Umro je od srčanog udara, tri nedjelje prije 56. rođendana. Nikada se nije ženio i nije imao djece.
