Svjetlana Hribar: Jagoda Buić i ja smo kliknule od prvog trenutka

Tko se boji Jagode Buić? Hrvatski izdavači, očito. Razgovarali smo s novinarkom Svjetlanom Hribar 

FOTO: Dalibor Urukalović/Pixsell 

Taj orkestrirani medijski napad nastavio je izazivati reakcije ljudi koji najčešće nisu sposobni pročitati ništa osim naslova napadačkog teksta, tako da su neki u jesen one godine nakon rata - ne samo lupali na njena vrata dok je bila sama u Dubrovniku, već su kad je, uz pomoć prijatelja, napustila kuću - devastirali Kolorinu. Kad se sa suprugom Hansom vratila u Dubrovnik, bijeli zidovi njenog dnevnog boravka bili su iscrtani kukastim križevima i slovima "U", sve su knjige bile rastrgane, namještaj polomljen, hodali su po staklu i ljudskom izmetu... U knjizi tvrdi da ju je uhvatio takav očaj da je poželjela nikad se više ne vratiti na Kolorinu. Prevagnula je upornost njenog supruga

“Ne da mi se umrijeti, mada bi to – zbog svih ovih pizdarija – bilo najjednostavnije”, posljednje su riječi koje je ikona Jagoda Buić (1930 -2022) izustila svojoj marnoj kaligrafkinji Svjetlani Hribar, autorici blistave, eruditske, nježne i uzbudljive biografije “Život i po: Jagoda Buić – privatno i javno” upravo objavljene kod izdavača Nova knjiga iz Podgorice.

Ovo kapitalno djelo daleko je od otaljavajućih prigodničarskih biografčenja. Posrijedi je diskretna, strastvena i emotivna priča o veličanstvenoj ženi ikoničke snage i umjetnici čiji su kiparski, tkalački, scenografski i kostimografski prsti vrisnuli djelima do najprestižnijih svjetskih priznanja i obožavanja. Vrsna doajenska riječka novinarka cijeli je radni vijek provela u Novom listu, Svjetlana Hribar u kapitalnoj knjizi “Život i po” ispisala je burne putešestvije jedne amblematske ljudske i stvaralačke sudbine kakva je bila Jagodina – goleme po dosezima i tako preteške za uskogrudne čaršijske sitneži jedne Hrvatske.

TELEGRAM: Kako se dogodilo da knjigu producira crnogorski izdavač? U Hrvatskoj nitko nije “kliknuo”na njen višeslojni kapital?

HRIBAR: Dok sam se godinama sastajala s Jagodom Buić, nisam ni pomišljala da za objavljivanje knjige o tako značajnoj, zapravo jedinstvenoj hrvatskoj umjetnici svjetskog glasa – neće biti interesa. Pogotovo što je “Život i po” više od obične biografije, kakvu je za prvu monografiju Jagode Buić sastavio profesor Vlado Bužančić. Moja knjiga ima za osnovu biografske podatke, ali Jagodu Buić prikazuje daleko šire. Tu su njena sjećanja na djetinjstvo i prijeratni te ratni Split, na prve kazališne kostimografije na Splitskim ljetima, razdoblje studija u Zagrebu, Rimu i Beču, sjećanja na suradnje i prijateljevanje s najpoznatijim kazališnim umjetnicima pedesetih godina prošlog stoljeća, zatim svjetski uspjeh s tapiserijama, stvaranje Kolorine i još mnogo zanimljivih događaja koji govore o vremenu u kojem je ona bila zaista velika zvijezda.

U tom sam uvjerenju i tražila izdavača. Najprije sam se obratila onomu koga sam najbolje poznavala, a to je Ex libris iz Rijeke. Potpuno uvjerena da će knjiga izazvati zanimanje, nagovorila sam izdavača Željka Međimorca da konkuriramo na godišnji natječaj Ministarstva kulture, na kojem – nismo prošli. A jedan mali izdavač, bez financijske potpore sa strane, nema snage objaviti knjigu svojim sredstvima. Još sam se kratko zanosila mišlju kako bi Jagodini gradovi – Split, Dubrovnik i Zagreb mimo natječaja koji su već bili prošli, ali uviđajući značaj Jagode Buić za njihove sredine, mogli iz nekog rebalansa zajednički financirati knjigu, ali sam vrlo brzo shvatila da od toga neće biti ništa. Ipak, nisam odustajala.

Slala sam knjigu na čitanje većim hrvatskim izdavačima, ali i osobama koje su bile bliske Jagodinom umjetničkom izrazu, koje su poznavale njen rad i njenu osobnost. Knjigu su pročitali i mnogi novinari, moji kolege, pa likovnjaci i teatarski ljudi – od svih sam dobila pozitivne reakcije i tvrdnje da se “čita kao krimić”. Zato mislim da izdavači nisu pročitali rukopis. Možda je netko “bacio oko”, pogledao sadržaj, prelistao na brzinu, ali ga nije zaintrigirala ni Jagodina osoba ni moje pisanje. Od nekih je stigla kratka poruka koja se svodila na to da para nema i da već imaju dugu listu autora i knjiga koje čekaju tiskanje.

Pokušavala sam i s izdavačima u “regionu”, naravno s onima za koje znam da tiskaju hrvatske autore, ali oni najveći nisu bili zainteresirani niti da pročitaju rukopis, ne videći u Jagodi Buić neki mamac za svoju publiku. Kad sam čula da podgorički izdavač Nova knjiga ima prava distribucije svojih izdanja na području Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i, naravno, Crne Gore, a vidjela sam da objavljuje i neke poznate hrvatske autore, poslala sam rukopis na čitanje. Predrag Uljarević, vlasnik Nove knjige, nakon tri dana je odgovorio da je knjiga vrlo zanimljiva i da bi ju on tiskao. Ubrzo sam potpisala i ugovor. Ni u jednom trenutku nisam dvojila oko te odluke. Bilo mi je važno da se knjiga objavi onako kako je napisana – da se ne intervenira ni u jezik ni u sadržaj. Jer, Jagodin jezik je bio blistavi primjer spoja intelektualnog duha i velike umjetničke erudicije s tradicionalnim splitskim govorom. Ona je bila osoba koja je lijegala i budila se s knjigom u rukama. Čitala je na nekoliko stranih jezika, oduševljavala se prozom i poezijom, čitavog je života učila i otkrivala nove teme.

Zato su i razgovori s njom bili silno zanimljivi i nikad banalni. Ona se nije bavila drugim ljudima, nikad nije prepričavala tuđe živote – zanimala ju je umjetnost, arhitektura, književnost, film, ali u prvom redu teatar. O njemu smo najviše i razgovarale. Željela sam da ta njena erudicija ostane zabilježena, kao i da se zna da nikad nije napustila domovinu i da je zauvijek ostala vjerna jeziku. I splitskom govoru. Kad smo nedavno Rade Šerbedžija i ja predstavljali knjigu “Život i po” u Podgorici, novinarka s jedne od njihovih televizija pitala me zašto knjigu o hrvatskoj umjetnici s autorskim potpisom hrvatske novinarke – tiska izdavač iz Crne Gore. Odgovorila sam kratko: “Jer je izdavač Nove knjige bio – najbrži.” U suštini, rekla sam istinu.

Umjetnica Jagoda Buić ispred venecijanske kuće na Zatterama, s pogledom na Giudecu Privatna arhiva 

TELEGRAM: Što je bio okidač da se upustite u petnaestogodišnju “kaligrafiju” jedne burne umjetničke i životne biografije? Niste se zadovoljili pukom biopic metodom?

HRIBAR: Zapravo se nije radilo o “okidaču” već o – “ljubavi na prvi pogled”! Kad sam kao novinarka, a povodom Jagodine izložbe u Rijeci 2006.godine, došla k njoj s pitanjima za intervju, naprosto smo kliknule od prvog trenutka! Sve o čemu je ona govorila, sve njene odluke, ja sam razumjela, ne samo doslovno već sam naslućivala i njihovu pozadinu, i okolnosti u vremenu i prostoru. Oduševio me zanos kojim je pripovijedala o umjetnosti, osvojila me svojim dubokim poniranjem u suštinu svojih umjetničkih odluka, a posljedično i djela, shvatila sam da je ona jedinstvena po mnogo čemu, a pritom je talent bio nešto što se podrazumijeva.

Sve ostalo je gradila, postepeno ali stalno. Pritom nije ni oko čega mistificirala. Sve je mogla objasniti jednostavnim riječima, na svako pitanje je odgovarala izravno, ali rečenicama koje su odavale intelektualnu razinu koja se stječe cjeloživotnim učenjem, čitanjem i razgovorima. U trenutku sam shvatila da je taj intervju povodom izložbe “Carta canta” – samo početak, da želim s njom razgovarati još i saznati odgovore na ona pitanja koja se u prvom intervjuu ni ne mogu postaviti. Upitala sam ju piše li netko njenu biografiju, a ona je rekla da joj se stalno nudi prijateljica iz Kanade.

Znala sam da Jagodu, u punom opsegu njene ličnosti, ne može predstaviti netko tko ne razumije njen jezik, tko ne osjeća splitski duh kojim je zračila, tko neće prepoznati ni vic, a ni dišpet koji je bio uzrok mnogih njenih odluka u nastajanju umjetničkih djela. Kao da mi je ulovila misao, pitala me: “A biste li vi?” I tako smo se dogovorile. Impulzivno. Ali odlučno. Obje smo ozbiljno shvatile svoj dogovor, pogledala je u rokovnik i odmah mi zakazala prvi sastanak. U Ljubljani, gdje je bila sljedeća izložba. Potom je naš dogovor upisala u svoju “crnu bilježnicu” i rekla: “Jako je važno da od sad budete prisutni na svim značajnim događajima koji mi predstoje, da upoznate ljude s kojima se družim, da sami procijenite kakva sam u pojedinim situacijama. I da razgovaramo o svemu što vas zanima.”

TELEGRAM: S obzirom na Jagodin temperament i samosvojnost, pretpostavljam da nije uvijek sve išlo glatko u vašoj suradnji. Da li ste se oko nečega baš sukobili?

HRIBAR: Vjerovali ili ne, nismo se nikad i ni oko čega sukobile. Nisam osoba koja bilo što forsira, pa tako nikad, ali stvarno nikad, ja nisam nazvala Jagodu Buić. Uvijek je ona nazivala mene i predlagala mi kad i gdje da se nađemo. Trebala sam samo osigurati svoje vrijeme za nju.
Ona je bolje od mene znala odabrati trenutke i mjesto koje će biti povod nastavku naših razgovora, a pritom su ponekad ti dogovori tražili i detaljne upute. Recimo, kad smo putovale u Provansu, ona je izabrala Piacenzu kao grad u kojem ćemo se naći jer je dolazila iz Rima vlakom. Faksom, iz rimskog hotela Inghilterra, poslala mi je rukom ispisan itinerer kako doći iz Rijeke u Piacenzu, na kojem izlazu s autostrade skrenuti i da bih došla do njenog hotela, koliko će mi vremena trebati između gradova…

Pritom morate znati da Jagoda nije vozila auto, ali je imala čudovišni dar za pamćenje detalja i zapanjujuću orijentaciju u prostoru. Svjedočila sam tome ne samo taj put, već u bezbroj navrata, bez obzira je li se radilo o putovanju kroz Italiju, Sloveniju, Francusku, Austriju ili po Hrvatskoj – ona je znala što ja trebam obavezno vidjeti, gdje moramo svratiti, što nikako ne smijem propustiti. Zato je konkretno to naše putovanje iz Piacenze do Bonnieuxa u Francuskoj trajalo mnogo duže nego sam očekivala. Ona je svako toliko poželjela da svratimo ovdje-ondje, kad smo već tu: recimo, do nekog samostana u kojem je freska koju moramo vidjeti; pa onda, vozeći se kroz južnu Francusku, nećemo valjda ne svratiti u Cannes, ne prošetati Croisetteom…

Prepustila sam se svim njenim željama znajući da ću sigurno vidjeti mjesta koja inače sama ne bih. A njena objašnjenja i upute bile su prava škola iz povijesti umjetnosti. U jednome smo Jagoda i ja bile slične: znanja nikad dosta! Razlog zbog kojeg se nismo sukobljavale je i taj što je ona, kad je već odabrala termin za mene, bila u cijelosti posvećena našim razgovorima, nije voljela da ju prekidaju ni telefonski pozivi, a njezin je često zvonio. Znala je biti ljuta zbog toga, ali nije bila neljubazna prema sugovorniku koji je nazvao “u nevrijeme” i uvijek bi nastavila započetu rečenicu, kao da ničeg između nije bilo. Imala je sjajnu koncentraciju i njene sam rečenice prenosila s trake na kompjuter bez intervencija.

Autorica monografije s Jagodom Buić i Tonkom Maroevićem u Splitu Privatna arhiva 

TELEGRAM: Interesantno preplićete dvije pripovjedačke linije: onu glavne junakinje i vašu. Našli ste se u poziciji svojevrsnog antičkog kora?

HRIBAR: Koji komentira radnju. Da, nisam o tome mislila, ali bi ta forma odgovarala klasičarki kakva je Jagoda bila obrazovanjem. Svake večeri, kada bih “skinula” s trake naše razgovore, zabilježila bih i impresije od toga dana, kao i svoja razmišljanja o Jagodi u okolnostima koje su išle uz ta događanja. Takav mi se način vođenja teksta nametnuo sam po sebi, jer nisam željela prekidati njezin tijek misli pitanjima već sam joj ostavljala prostor da kaže sve što želi, a ja sam ga kasnije prokomentirala. Zapravo, dugo sam vodila dva odvojena teksta – njezin i moj, a onda sam sve to spojila u formu koja je u knjizi. A što je izazvalo nedoumice kod urednice jedne izdavačke kuće, koja je pitala pod koji bi se žanr mogla podvesti ovakva knjiga! Mene je žanr manje zanimao.

Željela sam da čitatelji knjige upoznaju i osjete Jagodu Buić kakvu sam ja doživjela, a da neki budući istraživači njenih djela razumiju kako je promišljala svoju umjetnost osoba koja je stvarala u toliko različitih medija. Zato sam smatrala da je nužno zabilježiti i moje opservacije njena života. Na neki način, a to sam shvatila tek kad je knjiga bila završena, dakle, nakon Jagodina odlaska s ovoga svijeta ona je u samom početku naših razgovora poželjela takav način komunikacije. Naime, u bilješci koju mi je, kao promemoriju, uputila nakon jednog od razgovora telefonom, između kojih smo često razmjenjivali poruke što ih je pomno zapisivala u svoju crnu bilježnicu i slala mi ih faksom, o načinu kako će izgledati “naša knjiga” zabilježila je: “Vi pišete, ja govorim. Vi pišete autorski tekst, s činjenicama i zapažanjima, ja pričam anegdote, sjećanja, objašnjenja i odgovore na vaša pitanja, a onda dijaloški dio koji bi mogao biti na kraju (ako uopće?) – kao resume. Važan je mir, čitljivost, sabranost – uz koji neočekivan prasak.”

Budući da sam tijekom tih petnaestak godina promijenila nekoliko laptopa, unatoč tome što sam pomno vodila evidenciju naših sastanaka i bilježaka dio toga se zagubio, a pronašla sam ih kad sam završavala knjigu. Pažljivo čitajući njene natuknice, shvatila sam da ih u knjizi prilično vjerno slijedim i zato sam s tom njenom dugom bilješkom iz crne bilježnice započela knjigu “Život i po”.

TELEGRAM: Emotivni i održivi poziv i vapaj Jagode Buić za “Dubrovnik, otvoreni grad” u jesen 1991., u Hrvatskoj je dočekan kao izdaja i počeo je medijski linč. Ova zemlja se gadno ogriješila o svoju veliku umjetnicu. Kakva su vaša saznanja, je li nosila ožiljke zbog toga?

HRIBAR: Bila je povrijeđena do te mjere da o tome nije htjela ni razgovarati. Budući da sam ja pročitala sve napade na nju koji su objavljeni u to vrijeme, kao i njene odgovore na napade, smatrala sam da baš u njenoj biografskoj knjizi to mora ostati zapisano kao njezin rezime post festum. Taj orkestrirani medijski napad nastavio je izazivati reakcije ljudi koji najčešće nisu sposobni pročitati ništa osim naslova napadačkog teksta, tako da su neki u jesen one godine nakon rata – ne samo lupali na njena vrata dok je bila sama u Dubrovniku, već su kad je, uz pomoć prijatelja, napustila kuću – devastirali Kolorinu.

Kad se sa suprugom Hansom vratila u Dubrovnik, bijeli zidovi njenog dnevnog boravka bili su iscrtani kukastim križevima i slovima “U”, sve su knjige bile rastrgane, namještaj polomljen, hodali su po staklu i ljudskom izmetu… U knjizi tvrdi da ju je uhvatio takav očaj da je poželjela nikad se više ne vratiti na Kolorinu. Prevagnula je upornost njenog supruga, potpredsjednika Svjetske banke i rođenog Nijemca Hansa A. Wuttkea, koji je smatrao da se sve može ponovo dovesti u stanje u kakvom je bilo i da tako treba učiniti. Ne samo zbog Jagode i njene ljubavi prema Kolorini čije je prostore s majstorom Pepom Mozetićem otvarala u stijenama, kamen po kamen, već i u znak otpora primitivizmu koji razbijanje smatra načinom komunikacije.

TELEGRAM: Njezina jedina ostvarena kazališna režija bila je “Richard III.” u Gavelli 1997. godine, s nježnim desperadosom glume Predragom Vušovićem u naslovnoj ulozi. Čudesan je bio njihov odnos, kao majke i sina?

HRIBAR: Predraga Vušovića Jagoda je uočila dok je još bio student. O tome mi je ispričala sljedeće: “Krajem osamdesetih, na jednoj probi u Dubrovniku, vidjela sam nekog mršavog, štrkljastog mladog glumca. Odmah mi se učinio zanimljivim:”Mladiću, ja bih s vama radila Richarda III., rekla sam mu, a on mi je kao iz topa odgovorio: – Zbog Richarda sam upisao Akademiju! Deset godina potom režirala sam ‘Richarda III.’ u Gavelli, a Pređo je bio Richard.”

Njihov odnos od prvog susreta bio je poseban. Jagoda Buić u njemu je prepoznala ono nešto što krasi tek rijetke ljude, glumstvenost i odanost teatru bez ostatka, što je i sama nosila u duši od prvog susreta s kazalištem. Zbog toga mu je bila spremna oprostiti sve što je radio, a s čime se nije slagala. Voljela ga je kao sina i brata u jednoj osobi, razumjeli su se kao jedno biće, a tu naklonost je s Pređom dijelio i Jagodin suprug, Hans Wuttke. U knjizi postoji epizoda u kojoj Jagoda opisuje njihovo zajedničko putovanje jedrilicom od Dubrovnika do Splita. Hans je bio pasionirani jedriličar, dok Pređo o tome nije znao ništa. Ali je bio odličan glumac.

On je tijekom plovidbe tako dobro glumio kapetanovog pomoćnika, bio je brz, točan i uvijek na pravom mjestu, da je Hans bio uvjeren kako je prekaljen mornar. Pređo je bio uz Jagodu u svim njenim teškim trenucima, njemu je mogla povjeriti svoje osjećaje, svoje radosti i boli. On je uvijek sve razumio – smijali su se i plakali na istim mjestima… Jagoda je vrlo koncentrirano osmišljavala kazališni repertoar za Pređu, uporno tražeći teatar koji bi igrao djela kojima se bavila kao redateljica, dramaturginja, scenografkinja i kostimografkinja.

Ona nikad nije bila besposlena, njen um radio je stalno, a bavljenje mislima i kazališnim idejama najviše ju je okupiralo. Kad je umro njen suprug bila je izgubljena, depresivna i mislila je da više nikad neće izići iz tog mraka. A onda se počela baviti “Beckettom”, genijalnim dramskim tekstom Jeana Anouilha koji je, tijekom sljedeće dvije godine, razradila u detalje režijski, scenografski, kostimografski. Čak je bila osmislila i zvukove, muziku, tišine u predstavi. U njenim kućama, posebno u Veneciji gdje su dva salona bila podijeljena regalima s knjigama od poda do stropa, svako toliko sam nailazila na ukoričene fotokopije njenih skica i bilješki. Iako je nakon prvih obećanja bilo sasvim jasno da će njena režija ove velike drame teško naći teatar u kojem bi ga postavila, Jagoda Buić nije prestala raditi na predstavi.

Čak je kupila i materijale za kostime, koji su zasigurno bili najskuplja stavka predstave, računajući da će uz tako smanjene troškove moći raditi “Becketta” u dubrovačkom teatru. Predrag Vušović uvijek je bio mišljen za Kralja, jednako kao što se do Pređine smrti zanosila kako će s njim napraviti “Malog princa”. Mnogo smo i često razgovarale o njenim konceptima kazališnih predstava koje je “nosila na duši”. Rado im se vraćala i u razgovorima produbljivala svoje ideje. Koje su, moram reći, bile sjajne.

TELEGRAM: Taj njen Richard u Gavelli, zaista je uklonjen nakon samo osam izvedbi jer su dušebrižnici skočili da aludira na Tuđmana?

HRIBAR: To je i Jagodi rečeno iz “pouzdanih izvora” i zato u knjizi njen ironičan komentar: “Rekla sam da me to jako čudi, jer je Richard III. bio vrlo inteligentan zločinac.” Teško je reći zašto je ta njena jedina režija skinuta s repertoara nakon osam izvedbi. Cijeli je Zagreb brujio o tome, kritike su unisono pokopale sve elemente predstave…

TELEGRAM: Gledali ste predstavu?

HRIBAR: Nisam gledala, samo se sjećam genijalnog plakata koji i danas stoji u antikvarijatu Ex libris u Rijeci… Ali sam bila svjedokinjom brojnih telefonskih poziva Jagodi na vijest o Pređinom odlasku. Svi redom su govorili kako se sjećaju te sjajne predstave u Dramskom kazalištu Gavella i kako je Pređo bio – nezaboravan Richard. Jagoda je uvijek tvrdila da je pravi šekspirijanski glumac, a kad danas gledam galeriju likova u serijama BBC-ja, mislim da je bila u pravu. Teško je danas reći kakva je uistinu bila ta predstava u koju je Jagoda Buić vjerovala, kao i u Pređu – svim srcem. Kazalište traje koliko traje sjećanje u svijesti njegovih gledatelja.

Ali ljudi kojima vjerujem tvrde da nije bila ništa lošija od ostalih na repertoaru, a da je u nekim segmentima bila i mnogo bolja. Stoga se možemo složiti da se radilo o ljubomori spram ove umjetnice koja je svojim povratkom u teatar, prvi put kao redateljica, pokazala da i tu pliva k’o riba u vodi. Prije vjerujem da se radilo o zavisti klanova nego o nekoj sličnosti s Tuđmanom. Jer Jagoda se nije mnogo bavila politikom – njoj je bilo važno, pogotovo u ovom slučaju, ostati vjerna Shakespeareu.

Nina Đurđević/PIXSELL

TELEGRAM: Na jednom mjestu u knjizi povlačite zanimljivu paralelu između Olivera Frljića i Jagode Buić. Kako bi izgledao njihov zajednički rad?

HRIBAR: Do zajedničkog rada ne bi nikad došlo, to tvrdim decidirano. Jagoda Buić i Oliver Frljić su antipodi – ona nije razumjela njegovo kazalište, ne zato jer mu nije bila intelektualno dorasla, već zato jer to nije željela. Njeno poimanje scenske umjetnosti bilo je potpuno drugačije od Frljićevog, idejno i vizualno. Sasvim druga priča bi bila da su se njih dvoje osobno susreli. Oliver je sjajan redatelj i erudit, sigurna sam da bi ju osvojio svojim viđenjem stvari i da bi onda i na njegov teatar ona drugačije gledala.

Paralela koju spominjete, u knjizi se odnosi na dvije predstave u njihovim režijama, koje su u startu imale podudarne elemente iako s posve različitim razlozima. Jagoda Buić svoje “Feničanke” koje nikada nije realizirala, ali ih je detaljno razradila krajem osamdesetih godina smješta u splitski škver. Oliver Frljić je Molièreova “Škrtca”, desetljećima kasnije postavio u brodogradilištu 3. maj u Rijeci. Jagoda je publiku željela dovesti na predstavu autobusom u kojem bi saznali pozadinu i pretpovijest grčke tragedije koju će gledati. Oliver je svoju publiku doveo velikim škverskim vozilom, na koje je bilo postavljeno gledalište.

Dok se publika vozila kroz brodogradilište, sa zvučnika su treštali Sanaderovi govori. Dakle, prilično podudaran koncept, iako znam da nisu znali jedan za drugog. Kod jako talentiranih ljudi ideje se roje neprestano i ponekad, a događalo se to i u znanosti, u različitim vremenima ali u sličnim okolnostima koje ih dovedu u stanje otpora, dođu i do sličnih rješenja. Zanimljiva su mi bila ta paralelna razmišljanja dvoje redatelja koji osim talenta, nisu imali ništa zajedničko.

TELEGRAM: Dirljiva je i literarno moćna dionica koju je napisao Rade Šerbedžija. Niste ga morali puno nagovarati na sudioništvo u knjizi?

HRIBAR: Rade je jako volio Jagodu, iza njih su desetljeća kazališnih i inih umjetničkih događanja, dobra i loša vremena, obiteljska povezanost, proslave i ispraćaji… Jagoda je Radu smatrala našim najboljim Hamletom na Lovrijencu i to je za nju uz poštovanje prema svim drugim visokim dosezima njegove karijere – bio vrhunac jednog glumca. Iako su živjeli odvojene umjetničke karijere, oni su uvijek znali gdje je tko i pratili su što radi. Zato je u mojoj knjizi našla mjesto i Šerbedžijina pjesma o Jagodinim tapiserijama, koja je objavljena u katalogu njene izložbe u Londonu.

Malo je ljudi ostalo koji su tako dobro i toliko dugo poznavali Jagodu. Respektirajući njenu odanost i ljubav prema Radi i njegovoj obitelji, a oni su joj uvijek bili spremni priskočiti upomoć, u svim okolnostima, zamolila sam ga da napiše nešto o toj iznimnoj osobi i njegovoj istinski srodnoj duši. Taj mali esej je zaista moćan i zaslužuje da zaključi knjigu “Život i po”.

TELEGRAM: Knjigu ste posvetili dalmatinskim precima od kojih ste, kako kažete, “baštinili gensko pamćenje”. Što vas je naučila ta baština? To nije uvijek zahvalna osobina, naročito u zemljama politiziranih amnezija?

HRIBAR: Kad kažem “gensko pamćenje” što je i dalje, unatoč napretku i otkrićima znanosti, prilična nepoznanica, tu podrazumijevam one neuhvatljive niti koje tek intuitivno osjećamo i moramo ih znati osvijestiti. Poput šume koja hoda u Shakespeareovom “Macbethu”. Osvijestila sam te silnice u razgovorima s Jagodom Buić. Nismo pripadale ni blizu istom vremenu, ali smo se jako dobro razumjele. Ta moja popudbina naučila me pažljivom slušanju sugovornika, osluškivanju okolnosti i promatranju ljudi oko sebe, ne brzanju u zaključcima i poštovanju prema svakom živom biću. Dok se ne pokaže da to ne zaslužuje.

Naslovnica knjige "Život i po"

TELEGRAM: Doajenski decenijama pratite teatar na području Jugoslavije. Koje su suštinske promjene u tom mediju, što smo izgubili, a što dobili?

HRIBAR: Vremena su druga. Nemoguće je povlačiti paralele jer su se okolnosti promijenile. Razlike koje primjećujem odnose se na uzbuđenje koje sam nekada osjećala često u teatru, a koje je danas zaista rijetkost. Tu i tamo me omađija neka predstava, pa onda noćima sanjam te prizore, čujem glumačke glasove. Što znači da nisam oguglala ili emocionalno onemoćala, nego da se teatar promijenio. I nije važno radi li se o klasici na tradicionalan ili na nov način, ili o nekom suvremenom tekstu, dobra predstava nastaje iz vizije redatelja u spoju s moćnom glumačkom izvedbom. To je danas rijetkost na našim pozornicama.

U bogatijim i društvima s dužom tradicijom, naći ćete takve predstave češće. Ni kod njih nije svaka “za pamćenje”, svuda se provuče poneka manje vrijedna predstava i pomodni autor, ali taj nije dugog vijeka. Kod nas pak neki osrednji umjetnici znaju kotirati nepravedno dugo i visoko, što ima veze i s nižim standardima. Ali i poštovanjem prema umjetničkim profesijama. Ako se u Hrvatskoj umjetnike smatra uhljebima, ako nema poštovanja prema onome što oni stvaraju, bez obzira na to o kojoj se umjetnosti radilo, padaju standardi društva, ali i umjetnosti. O stanju duha da ne govorim.

Ovo je vrijeme poremećenih vrijednosti, novac je jedini bog kojem se naše društvo klanja, okruženi smo javnim klevetanjem anonimnih nasilnika na društvenim mrežama gdje ništa i nitko ne podliježe sankcijama. U takvom društvu umjetnost je na margini. Ili čak izvan nje. Zato je, barem ja vjerujem u to, ova knjiga o Jagodi Buić važna za nove generacije u Hrvatskoj. To nije samo knjiga o jednoj likovnoj umjetnici koja je intelektom i talentom nadišla okvire svake sredine u kojoj je stvarala. To je knjiga o vremenu velikih glumaca, kazališnih i filmskih redatelja, scenografa, kostimografa, arhitekata, slikara, kipara, pjesnika, književnika, dizajnera, koji su okupljali oko sebe svoje sljedbenike i činili umjetničku scenu nekadašnjeg Zagreba vrlo uzbudljivom. Umjetnost mora buditi emocije, uzbuđivati svoju publiku, jer u protivnom nema smisla.

Autor: Davor Špišić

Izvor: Telegram.hr