Vuk Vuković: Književnost se događa

Čitalac je nestvaran…

Zenon kao i Sokrat, svoje filozofske pojmove ilustrovali su potpomažući se književnošću, Ahil i kornjača, ili lukavost Trojanaca u ratu protiv Grka. Odvajkada, dakle, književnost je prisutna kao izvor sa kojim se konsultujemo pri pokušaju pojmovnog pojašnjenja koja spadaju u metafizičke fenomene, ili svakodnevna spletkarenja.
Sa nastupom, pak, savremene filozofije, što će reći sa pojavom egzistencijalizma koji svog tvorca ima u Serenu Kjerkegoru, nesrećna ljubav, verenica, kao i vitez vere, približavaju se čitaocu kroz ženske likove kod Getea i Šekspira, u mističkoj relaciji Pjera Abelara i Eloize. Drukčije rečeno: moderno filozofska, sociološka i psihoanalitička misao se poziva na primjere iz književnosti, tako će, na primjer, Kafka biti onaj koji je prvi predosjetio, i kroz opis  apstraktnog administrativnog aparata predočio šta će biti temelj na kojem će počivati totalitarizam kakav je bio fašizam a potom komunizam. Utoliko prije, kako shvatiti otuđenost kao koncept neoliberalnog poretka u kojem je subjekt decentriran, ako ne uz pomoć pomnijeg čitanja romana Zamak.
Pozivam se na lični primjer: pamtim samo priče, jer, u njihovom ekonomskom sažetku, kao i stilu, postoji neraskidiva veza između – pisma i glasa. Tek nakon tog introspektivnog uvida (mapiranja i premjeravanja unutrašnjeg svijeta), čini mi se kako sam dublje shvatio šta je mislio Niče rekavši kako Da umetnost ne postoji, umrli bismo od istine!
Dekonstruktivista, francuski mislilac Žak Derida, bio je eksplicitan po pitanju toga – kako je sve tekst. Njegovo pismo stalno je bilo na granici filozofskog i književnog diskursa, neodređeno, neuhvatljivo. Rekao bih ovako: kod Deride pisanje prolazi kroz pitanje – kako (sve ne) pisati, prije svega pisati o samom pitanju pisanja kao materijalog traga. 

Književnost, zbilja, jeste Vavilon, nedovršiva gradnja Gradiva u kojem sve ugrađeno svjedoči da su, dakle, svijest i svijet (stvarnost) isto. Vistler, američki pjesnik, pojednostavio je stvari rekavši: Umetnost se događa.
Da: sa Horhe Luis Borhesom dobijamo istinskog pisca koji je kosmopolita, multikulturalni maštar koji u priči oživljava duh gradića El Paso, ali i dijalekt kicoša i prgavca kakav je tipičan Argentinac, u priči Čovek sa ugla ružičaste kuće. (Krećući se od nordijskih mitova do Oksfordskih rečnika, samo je Borhes mogao dešifrovati univerzum kao Alef, ili, božiju nesanicu koja se kao prokletstvo useljava u lika iz priče Funes ili pamčenje. Bio je bibliofil, iako je bio slijepac, što je estetska vrijednost i rijetkost par excellence.)
Prelijepu težnju u sebi je njegovao pisac i književni kritičar Moris Blanšo, pošto je jedne prilike ispovijedio – Kako sanja da jednom pročita ono još nenapisano. Ono što je naduzvišeno u književnosti, jeste da uvijek već pri čitanju teksta, on se mijenja, jer smo se mi, u međuvremenu, promijenili. Kad god se povrnem na Stanislava Vinavera, i njegove istančane i rezovite uvide, dokučim šta je zagonetnost književnosti Marsela Prusta, sâm, dakle, život u njegovom danu, satu, trenutku. Taj tragalac za izgubljenim vremenom, napisao je kako su – Ideje surogati tuge. To nam, u sasvim dovoljnoj mjeri objašnjava kako, ipak, nema niti može biti neangažovane književnosti, već sama potreba da se ostavi trag, transcendira potrebu na/ka najvišem nivou. (Iako astmatičar, čitamo kod Vinavera kao čitaoca Prusta, njegova duga rečenica – diše punim plućima.)
Od pojma intertekstualnost (njegova autorka je psihoanalitičara, književnica i prevoditeljka, Julia Kristeva), shvatamo da nema, niti može biti – izolovanog, samodovoljnog te teksta koji se već ne poziva na Tekst. Književnost je komunikacija, rijeka, tok svijesti i rizomski rad asocijacija, Uliks – Bloomsday, 16 jun, 1904., koji prolazi kroz tolike vjekove, jezike, snove. U vezi s tim, književnost je istina svijeta koji počiva na jeziku, a sve što se o njoj kaže/napiše, jeste metafora. Rečenom dodajmo djelić: stvaranje samo po sebi jeste neorginalan čin, ogrešenje o savršeno samodovoljnu samoću.  
Da li, prema tome, riječ porobljuje stvar, da li, nadalje, jedan Platon kao autor Evrope i začetnik Akademije, može biti u pravu kad kaže, kako su knjige poput živih kipova, dosta toga znaju, međutim, upitane one ćute. Ne: sam čin čitanje jeste estetski. (Kao autor, hoću da kažem kako nema obavezne niti obavezujuće, samo literature koja nas gotovo sama pronađe, kao što je Ilijadi bio potreban jedan Homer, tako je Homeru potreban anonimni čitalac. Pa, naposletku, Vitgenštajn je napisao: Hvala na detektivskim magazinima! Bogati su mentalnim vitaminima i kalorijama.)
Zaista, bez književnosti koja ne prevodi svijet, koja ga prvenstveno ne produbljuje u njegovoj mnogolikosti i nesvodivosti što se opire reduktivnosti, ostali bismo na površi banalnog i trivijalnog, kao inače Padom okrnjene prirode koje ne mogu ili u rijetkim i sve proređenim primjerima dostižu sklad, što će reći: harmoniju, ujednačeni ritam, i smirenost mudrosti. Međutim, kako Grci nisu imali naše poštovanje knjige (primećuje Borhes), bio je potreban svjesni dolazak do Prosvetiteljstva, oslobođenja –  znanja/episteme, koje pripada svakome podjednako. Jer, biće jeste u svojoj nezamjenjivosti pozvano da se slobodno iskaže.
Poezija kao sam vrh i iskustvo sve umetnosti (Hajdeger), samom potonjem filozofu, potvrdila se kroz pjesmu Pola Celana, koji je nakon susreta sa filozofom Bivstvovanja i vremena, napisao pjesmu, i pored činjenice da je mislilac šurovao sa nacistima koji su pjesniku pobili sve bližnje. Taj prilog dovoljan je da nam da razlog reći sledeće: ukoliko vjernik ima svoj sublimni objekt i naduzvišeni entitet, pjesnik ima samo pustinju postojanja i jezik kao stvarnu kuću svog bića.
Samim tim, kao književnik nikad se ne obazirem na ideološke mantre o kraju knjige i književnosti, utoliko prije što svako vrijeme ima svoju ''formu'', ''izraz'' i ''metaforu'', alatke koje nam omogućavaju da shvatimo kako književnost – ideja, zamisao, kreacija – prethodi svijetu i postojanju, a da se pisac rađa u svom čitaocu.

Autor: Vuk Vuković, književnik