“U Titogradu nam je bilo dobro.Stan u Bloku V.Mnoštvo djece,zelenila i prijatne komšije.Ličilo je na život.Nas nekoliko trudnica okupljale smo se na klupi ispred pekare.Rezultat ultrazvučnog pregleda bio je važniji od rata u Sloveniji.Ono što će postati krvava jugoslovenska drama,tinjalo je pod sjenkom zaobljenih stomaka,u fusnotama razgovora o antitijelima i razini bilirubina.
Promjene su ubrzo postale očigledne.Isakovski,Šimunovići i Zupančići spakovli su se istog dana i nestali.Vojna policija danonoćno je stražarila pred ulazom generala Mirotića.Na časovničarskoj radnji penzionisanog potpukovnika Stjepana Varge,osvanulo je:Ustaše doma!
Ali ja sam izgubila dijete.Te ni jedan uvrijeđeni Varga,niti jedan preplašeni Isakovski,nije uspijevao da zagolica moju mrtvu savjest.”